Nepravedni okovi

 

Život vjernika po Božjem zakonu i zapovijedima donosi mu, između ostaloga, prevenciju i zaštitu od predrasuda i licemjerja.

Masa i Meriba, kušanje Gospodina Boga kad je izabrani narod kročio pustinjom nakon oslobođenja iz egipatskog ropstva pod vodstvom Mojsija i Arona koji su vjerno slijedili Božji poziv i naredbe, to jest svoje poslanje, nama je danas lijepi primjer našega vlastitog vjerskog nesavršenstva.

Tamo i tada se narod pobunio protiv Gospodina i mrmljao na Mojsija da im izmoli od Boga barem vode jer bijahu i žedni i razočarani što iziđoše iz egipatkog materijanog blagostanja, makar su u Egiptu tristo godina bili robovi pod velikom tlakom. Sve je narod zaboravio jer ga je morila glad i žeđ, jer se nalazio u pustinji bez kraja i nije znao blagodati svoje nove slobode. Mozgovi su im još uvijek bili u ropskom položaju i tako ljudi bijahu još uvijek zarobljeni. Nikada zapravo nisu ni spoznali slobodu.

Iako su nekako preživljavali jer su od Gospodina dobivali manu s neba, u konkretnom slučaju postadoše svi žedni i nemirni od žeđi. Bijahu prestrašeni jer nisu imali povjerenja u svoga Gospodina, Boga Abrahama, Izaka i Jakova koji ih je čudesno izbavio iz egipatskih ruku, niti su se pouzdali u riječ Mojsija i Arona, mada vidješe koliku moć im je Gospodin davao u procesu oslobađanja iz robovanja i tlake.

Mojsije je bio vjeran i ponizan, ali je Aron bio Mojsijev govornik kako bi narod što bolje razumio što mu se događa. Ali, to je vjerojatno mnogima smetalo kao što licemjerima smeta nesavršenstvo drugih dok svoje mane ne vide. Također, bili su navikli da im se sve servira i da im se pri tome strogo zapovijeda, a Mojsije i Aron nisu bili tako bešćutni kao egipatski vladari.

I tako narod, bez postojane vjere i bez spoznaje da su slobodni te da ne moraju jadikovati da bi nešto dobili, kao neke guske u magli digoše pravu malu pobunu i protest sa zahtjevima da im se da barem piti.

Kao da ne bi dobili sve što im je potrebno. Kao da Gospodin ne hrani svoje ljude na vrijeme.

Vrijeme tog pustinjskog života bilo je vrijeme Gospodinove kušnje za narod. Kušnja je bila neophodna da narod nauči i usvoji povjerenje i pouzdanje u Gospodina. Masa i Meriba znače prepirku (zbog žeđi) i kušanje Boga. Dakle, narod se toliko bunio zbog svoje nevjere i svojih starih predrasuda o mnogim beskorisnim bogovima u starom životu zarobljeništva jer je u narodu bilo nešto najnormalnije da se svako božanstvo treba iskušati. Ali to je bio zapravo najveći i prvi grijeh, kušanje jedinoga pravoga Boga. Bog je onaj koji kuša svoga vjernika da bi ga podučio u vjeri i posvetio za sebe.

Tako je narod, koji bijaše strašno potlačen dugo vremena, ostao u pustinji pun predrasuda jer ljudi su sudili po svome siromašnom iskustvu, nisu poznavali Boga našega.

Licemjerje i predrasude prethode velikim grijesima.

Ili čovjek ne pozna Boga pa unosi u svoju vjeru svoje predrasude umjesto da osluškuje Boga i Božju volju koja vjernika spašava; ili je čovjek, odnosno, narod već navikao na život u vjeri pa postaje licemjeran jer zapravo u vjerskom životu ne smije postojati samo navika već neprekidno i opetovano obraćenje srca, pameti i čitavoga čovjeka, i čitavog naroda.

Licemjerje se vidi na daleko kada čovjek i vjernik bez velika poštovanja ulazi u hram, odnosno u Crkvu Božju kao da je došao u svoju kuhinju prati posuđe i nešto skuhati, a ne kao što se pristoji: čovjek ulazi pred Boga sa strahopoštovanjem i divljenjem. Ako ne, to je već licemjerje i Bog će takvo licemjerje kod vjernika neugodno iznenaditi dok je za skromna i poslušna vjernika Gospodin uvijek nešto novo i neko ugodno iznenađenje.

Naš narod još uvijek nosi predrasude prema vjeri i Katoličkoj Crkvi u Hrvata jer smo tek izašli iz stogodišnjeg ropstva i ne poznajemo ni Boga, ni slobodu koju nam daje.

Moramo se uglaviti u Krista i Njegov križ da bismo razmišljali one misli koje nam želi dati Isus, ali moramo oprezno hodati gradovima kao kroz pustinju jer kušnje su pred nama na svakom koraku.

Ako propovijedamo, a nismo uglavili srce na križ Kristov, bit ćemo kao ovce bez pastira, a to znači da nam govor neće biti povezan i da ćemo skretati s glavne teme i slično. Ali, najgore je što ćemo ostati vjerojatno dobri domoljubi, ali jako osrednji i mlaki katolici.

Zakon ti kaže da se klanjaš samo Presvetom Trojstvu i Njemu da jedinome služiš. To ćete osloboditi od tvojih predrasuda i razmišljanja poganskog. Ono što ljudi misle nije uglavljeno u Kristu i to stvara pobune i nesporazume. Obrati sebe i svoje misli zaboravi dok ne izmoliš barem Gospinu krunicu isto toliko dana koliko si dana proveo u zarobljeništvu i pod kušnjama poganskog života.

Zakon ti kaže da ne iskušavaš Gospodina i da ne spominješ ime Božje uzalud. Jer svaka tvoja predrasuda pred Gospodinom je iskušavanje božanske strpljivosti. Nije tu u pitanju samo psovka. Ti u svoj život postaviš svoju vjeru i Boga u kontekst svojih misli, a to je grijeh. Misli i riječi, sudove i predrasude, licemjerje i oholost potrebno je staviti u Isusov kontekst, dakle, pročitaj više puta barem Evanđelje.

Zakon ti kaže da svetkuješ Dan Gospodnji. To ne znači da se trgovine moraju zatvoriti. Tvoje je da ideš ili ne ideš u trgovinu jer si vrijeme posvetio samo Gospodinu, pohađanju misnog slavlja,čitanju Pisma i molitvi. Zatvaranje trgovina na Dan Gospodnji mnogi tumače licemjerno, ne idu u kupovinu, ali niti ne slave Boga svoga, licemjerni katolici, ispunjeni predrasudama.

Nije ni čudo da ti Bog mora reći da ne lažeš, da ne kradeš, da ne ubijaš, a ako si napredan u vjeri, kaže ti da ne smiješ ništa niti poželjeti osim Boga. Nije ni čudo da ti mora tako jasno reći ono što i vrapci znaju jer ti u svojim mislima ne dokučuješ čak ni to da ti grijesi smetaju tvome vjerskom životu.

Pobune, protesti, najavljeni prosvjedi, stvaranje buke i nereda, prepirke beskonačne – to nije za nas katolike koji smo odgovarali poslušno totalitarističkom teroru tako dugo i čitavim naraštajima.

Bog nam je dao slobodu. Oslobodi se okova na svome srcu i na svojoj pameti. 06.11.2023. 11:05

„Ovo je post koji mi je po volji,
riječ je Jahve Gospoda:
Kidati okove nepravedne,
razvezivat’ spone jarmene,
puštati na slobodu potlačene,
slomiti sve jarmove;(Iz 58,6).”