Jednoga dana, pomislim, samo će prestati,
kao nekakav blagi poremećaj rasporeda,
curiti note što bih od sebe mogla još dati
zbog velika, divna božanska reda.
Jer nisam dostojna, nisam dorasla istini blata,
siromaštva i gladi, samotnosti što kosti kosi.
Nitko nikada, nikada ne smije znati dušu od zlata
koja u sebi pati, koja svugdje bol svoju taji i nosi.
Jer svi žele senzaciju, traže igara i krvi, kruha i rata,
jer takvo je duševno stanje svijeta i nacije svake.
Ne vide ljudi izgladnjelu sestru, ranjenog brata,
a ne čuju niti, tupi od grijeha, božanske korake lake.
Teško je podnijeti ravnodušna lica, a Bog ih zove
i sveudilj traži to malo milosti ljudske, zaboravljene
jer bi dao radosno milost svoju, praštanje i prilike nove
kad bi se trgnula srca za vrijednosti zapostavljene.
Ludi svijete, nisam dorasla tome da ne možeš priznati
koliko te mori zavist i preplavljuje neopisivi, veliki strah.
A sve to krene jer poželiš dalje od istine znati
pa od slabosti svoje volje polako i sve jače gubiš dah.
A bolje od Istine nigdje ne postoji takvo mjesto,
mada znaš da te čeka strah u paklu još trajniji,
pa opet ubijaš i zavaravaš samoga sebe često,
jer predmet zavisti rađa se pred tobom i sve je sjajniji.
Ubijaš ljubav, ubijaš djecu i sebi spremaš smrtnu infuziju
jer si zaboravio božanske pašnjake svoje mladosti.
Govorili su svi tada da je sve to laž, da ne gajiš iluziju,
a sada znaš da si izgubio dušu jer već odavno nemaš radosti.
Ali ne, to nije sve što ti misliš da ja mogu,
lamentirati, zdvajati na grobnom kamenu tvome.
Briga me nije, odlazim sada, okrećem se Bogu,
okrećem svoje lice jedinoj Istini u životu tome.
21.11.2023.
01:18
No comments:
Post a Comment
just do it