Pustinja je ova sočna i bez straha,
pustoš otvara me za sitnice
da ja bolje vidim Tebe, Kriste, jasno
jer Ti pišeš preko moga praha
što ga nisu dotaknule niti ptice
koje često naokolo lete strasno.
Niti jedan treptaj mene ne probudi
tako kao što me trgne Tvoje slovo
od kojega sva protrnem dahom.
Život brzo nadolazi mi u grudi
pa sve mislim da je trnje ovo
opasno za moje dane mahom.
Velika suhoća usamljenih zvijeri
napada me neprekidno poput jara
jer sam to što moram biti,
osoba sam koja nikada ne mjeri
koliko je potrebno uložiti žara,
ali u Tebi se mogu i od zvijeri skriti.
Oblačim na sebe nepropusne stope,
molitva me pere, klanjanje me blaži,
strah me samo da Te ne promašim
kad se misli, osjećaji skroz utope.
Tvoja ruka me u živom blatu traži
slanom rijekom kada se zaprašim.
I kad ne znam zašto, ne znam svrhe dar,
sigurna u sebe sve to više
da si mi podario najljepšu stazu
i sve pute koji spašavaju srca žar,
miluješ me kapljicama bistre kiše
koja čisti sol na mome obrazu.
04.12.2020. 21:11
No comments:
Post a Comment
just do it