Korablja

Nikad slavlja nisu bila tako svijetla,

tako redovna i česta, prikladna za dob.

Rekli bismo, ranih jutra, još i prije pijetla,

snimaju se zornice i kršćanska se vidi kob.

Depresivno vrijeme, kaže ovaj svijet,

magle, mraz i kiša koja dugo, mlako pada.

A sred kuće moje, moga doma, živi cvijet,

bliješti poput Betlehema da poraste nada.

Svi su, koji žeđaju, pristigli na duhovni rast,

čitavog se dana vjera ljudima događa.

Sva se potrošila ona svađalačka strast,

značajno se Bog u svakom srcu rađa.

Starci, bolesnici svi na kupelj su stigli,

mnogima je prva ta božićna radost.

Nakon dugo vremena, mnogi se pridigli,

nakon cijela vijeka vidi se i mladost.

Isuse blaga i ponizna srca, Bože moj,

u skromnosti svojoj pokušavam prići

ovom kraju svega gdje nestaje nespokoj,

mada uskoro ću sigurno u pokajanje sići.

I još da Ti dođem bliže, na pričešće

jer si ukusan Ti, Isuse, Ti, Kruše slatki,

da Te takva, svoga blagujem još češće,

da božanske budu večeri i dani kratki.

Da susretnem se s tim Tvojim pukom,

da ispjevam dušu zajedništva toga.

I da zrelija Ti dođem, zajedno s tom Mukom

koju nosim Bogu, Ocu Boga svoga.

Da Ti hodočastim na jedinstveno slavlje

gdje se spaja godina u kalendaru

kao što i cvijet se noću povlači za zdravlje

poput ove mlade pšenice u đaru.

Tako bit će sva ta slavlja jedno tijelo

kao što je jedna zemlja, jedna korablja i lađa.

Tu, u mojoj duši nestalo je groblje cijelo

što sam gledala ga dugo kao da je moja građa,

kao da je životni mi križ za kojega sam kriva.

Idi, dušo, reci svima da je narod stigao na svoje.

Ne vraćaj se k samicama dokle god si ovdje živa,

makar sve pošasti svijeta naišle na srce tvoje.

11.12.2020. 19:35