Ljubav neviđena

Gubim svoju snagu,

zavjet mi je loš

i nervi bez veze.

Uspomenu dragu,

lijepu poput meda koš,

nosim podno breze

gdje mi suza krene.

I još mnogo toga,

znam u srcu svome,

ovdje drži mene

u milosti Boga

na vidiku tome.

Nikada se nije znalo

da sam pjev od ptica

urezala u svoj stan

kad je drvo palo,

a sada mi nevjerica

obuzima sladak san.

Sada ne mogu bez njih

sastaviti svoje slike,

svoje note jasne

što su pratnja dana svih;

i taj čar poetike,

duševne i strasne.

Terapija srca moga

ako nađem izraz,

to je poziv nebesnika

jer bez uma umornoga

naiđem na izlaz;

utjeha za ostarjela pjesnika.

Ovaj stil je za te noći

kad je duša ispunjena

snovima i javom;

na počinak poći,

tako slaba i zbunjena,

teško s punom glavom.

Toliko značajnih riječi;

niti jedna da je ona

kojom ljudsko srce nađe

izraz koji liječi;

poput premalena zvona

vrlo tanke građe.

Zadovoljstvo neizmjerno

za knjiškoga moljca

što se spasi svoje kobi

kao biće tako vjerno,

poput duše dragovoljca,

da i kosti si orobi.

To je poziv, zvanje,

rijedak izraz prilježnosti

životne nutrine

koja nema znanje

nego otvara se nježnosti

božanske dubine.

04.12.2020. 00:14