Pustinjski Bog

 

Ona koja je povjerovala tome, kako navodno su Ga zvali narodi velikih gradova, pustinjskome Bogu, ona koja Mu je odmah rekla da je službenica Njegova i da želi vršiti Njegovu volju, volju Boga Svevišnjega, ona je prva vjernica, prvi čovjek Katoličke Crkve. Tako je bilo s Marijom kada joj anđeo Gabriel navijesti da će postati Majkom Boga. Danas je ona Kraljica neba, Kraljica Majka kao što je majka i Katolička Crkva koja u duhu i tijelu svome nosi Isusa Krista, Gospodina.

Pustinjski Bog, Bog koji izvede Abrahama iz Ura, iz velegrada u pustinju i povede ga prema najljepšim krajevima da se tamo nastani on i svi njegovi, izvede iz pustinje, nakon četrdeset godina hoda kroz pustinju, novi narod, izabrane od Boga koji pod vodstvom Mojsija oslobodi svoj narod od ropstva.

Ropstvo je uznapredovalo u velikim gradovima.

Robuje se lažnim bogovima, izmišljenim idolima i stvarima.

U pustinji nema previše stvari kojima bi se moglo robovati. Izabrani narod bijahu pastiri sa svojim stadima, njihove mnogobrojne obitelji i čitava plemena bijahu vjerna jednome Bogu, Bogu njihove pustinje i njihova pustinjskoga načina života.

Kad pogledamo malo pobliže, tada lako uočavamo da za vjernika Isusovoga niti nema nekog savršenijeg načina služenja Bogu. Kamo god se okrene čovjek, nailazi na napasti, naročito u velegradovima gdje se ljudi osjećaju nadmoćno, zahvaljujući postojanju manjih gradova, naselja i napuštenih mjesta na kugli zemaljskoj.

No, reče Isus, klanjajmo se u duhu i istini.

A to je najbolje činiti tamo gdje se ne čuje gradska buka, gdje se ne osjeća nikakva vreva. U gradovima su to katoličke crkve, tako sagrađene, tako uređene da u njima vladaju tišina i mir dok ne započne veliko svakodnevno slavljenje Boga, Gospodina Isusa koji inače prebiva u tome miru, svakome pri ruci tko poželi razgovarati s Bogom i pokloniti Mu se.

Može se reći da je taj mir i pustoš odjednom poremetila pustinjska oluja poslije koje čovjek vjernik opet može u miru i tišini izmoliti svoje molitve pred Isusom, Gospodinom. Mjesto na kojemu prebiva Gospodin, sveto je tlo. Vjernik moli da i njegovo srce pohodi Gospodin kako bi vjernikova duša znala da je njegovo srce sve više sveto ili vjernik tu svetost srca sve više otkriva.

To se događa ako se ispovijeda, ako otvara srce i čisti ga od svojih grijeha koje mu Bog milosrdni oprašta i sve to u duhu, u hramu duha i tijela vjernika, na posebnom tlu, u srcu, u središtu čovjeka. Biti iskren prema sebi jest posao koji nikada ne završava dok čovjek ne umre. No, vjernik može postajati sve iskreniji prema sebi samo u svome vjerničkom molitvenom stavu prema Gospodinu. Bog pomaže vjerniku da vidi istinu o sebi. Tada se vjernik iskreno ispovijeda, odnosno rješava svojih smetnji. S većim ili manjim povjerenjem u Gospodina, vjernik vrlo brzo nauči kako se može poslužiti Gospodinom koji je Sluga Božji da bi sva srca upoznala spasenje. Vjernik brzo nauči kako se mora poslužiti svime što čini Katoličku Crkvu u koju i on sam pripada.

U prvom redu Crkvu čine sakramenti Crkve, sedam sakramenata zbog i radi kojih je svatko tko vjeruje u Boga prisutan u Katoličkoj Crkvi.

Moglo bi se reći da je sakrament Pomirenja, to jest ispovijed, jedan najviše pustinjski sakrament. Jer kao što su nekada davno pripadnici izabranoga Božjeg naroda u pustinji slušali proroke i činili pokore, tako danas vjernik blaguje Isusa, Kruh koji je s neba sišao, i blaguje riječ homilije, propovijedi po tekstovima iz Evanđelja i iz Svetoga pisma općenito. Pri tome se, u zajedništvu s ostalim vjernim narodom, bogobojazno moli, klanja se Bogu, slavi Ga psalmima i himnima.

Nakon toga, nakon nekoliko dana promišljanja, može naići opet pred Gospodina na razgovor s Njim u molitvi tišine i mira te u pripravi za dobru ispovijed. Za to moli zagovor Blažene Djevice Marije i pojedinih, njemu dragih, svetih Božjih vjernika.

Tada je vjernik siguran da će se osloboditi znanih i neznanih grijeha koje će otkriti na sebi. Grijesi su na čovjeku vjerniku i molitelju, pritišću mu srce, zarobljavaju mu udove, poništavaju mu prirodnu dobru volju i bacaju ga u depresivna stanja. Zbog toga Bog prosvijetli vjernika, radi vjernika samoga, radi njegova mira i radi njegove slobode od grijeha i slobode za radost u Gospodinu.

Vjernikov pustinjski Bog i Gospodin Isus neće dopustiti da zlodusi opsjedaju Božjega molitelja. Neće njegovom nemirnom srcu dopustiti da traži mir u varljivim svjetlima velegradova, u opojnim pićima, u modernim kretanjima i skretanjima u kojima se potiče sebičnost i indolentnost prema siromasima i ugroženima koji su bliski vjerniku ili na koje vjernik naiđe u životu.

Naoružan pustinjom, vjernik neće pasti u ropstvo nego će vidjeti ono što robovi ne vide, čuti će ono što se od buke ne čuje, osjetit će ono što sebičnjaci ne znaju, a to je da su do nebesa oholi i umišljeni, kao mali

bogovi, i još se time ponose, sve dok ne nastradaju, a tada plaču i jauču u slabostima.

Pustinjski Bog naučit će vjernika prepoznati istinsko čovještvo na svakom koraku, naučit će vjernika kako razlikovati Božju volju od napasti zloduha.

Vjernik pustinjskoga Boga neće više doživjeti pretjeranu zabrinutost oko egzistencije kao što građani brinu jer misle da se izvan grada, ili u pustinji, ne može preživjeti. Tako će molitelj iz pustinje naučiti da mu pohlepa nije potrebna i da mu samo smeta da vidi sigurnost u Gospodinu jer Gospodin je oduvijek i zauvijek, a ljudi danas jesu, a sutra više nisu. I zgrtanje blaga i raznih stvari, hrane i pića, elektronskih uređaja neće vjerniku iz pustinje biti potrebni kao kompenzacija.

Svi su ljudi žedni Boga.

Kad se iskreno ispovijedi, vjernik se neće samo tako odlijepiti od Gospodina i Njegova naroda nego će doživjeti lakoću kakva se može doživjeti kada se izbrišu grijesi kod odriješenja i oproštenja od grijeha samoga pustinjskoga Boga. To je lakoća koja se može usporediti s lakoćom djetinjega srca.

Svaki vjernik iz pustinje, kome je Katolička Crkva kraljica majka s Bogorodicom kao najvećim uzorom, nije kao ostali ljudi jer su ti neki drugi ljudi još uvijek zarobljeni predrasudama, zavaravanjima, kompenzacijama, indoktrinacijama, slavodobitnošću, ohološću i svojom veličinom, zgrtanjem svega i svačega i, na kraju, zarobljeni su lažima, bludom, prijevarama i izdajama pa svakome, tko nije takav, nastoje stati za vrat, prisiliti ga da prihvati zakone jačega, da prihvati najgluplji moto na svijetu, a to je da cilj opravdava bilo kakva sredstva, jer tada sredstvo postaje cilj, a cilja nevjernici i bezbožnici uopće niti ne vide.

Pustinjski Bog daje čovjeku dobru volju, skromnost, poniznost, vjernost i dobar vid, još bolji sluh, i čisto srce, gotovo i pripravno u svakom trenutku otići u plodnu i raskošnu Obećanu zemlju na nebesima kojom kraljuje Marija, Kraljica neba. 21.12.2020. 20:40