Kemija duha

 

Kontemplacija o besmrtnosti duše, vječnome ljudskom životu, utjelovljenju i ideologiji reinkarnacije, o uskrsnuću tijela, o idejama i materiji, o duhovnom i tjelesnom postojanju vodi me u neko dokazivanje samoj sebi nekih pojmova o kojima zapravo nije potrebno razmišljati da bi se povjerovalo Bogu.

Pri kraju zapravo čini mi se da dobro promatram temu, ali sam s teme skrenula u udubljivanje o tome što je to što je besmrtno u čovjeku.

„Tko je čovjek?”, ispravno je pitanje. Često zbunim sama sebe kada pokušavam dokučiti „što je čovjek”. Jer, Sveto pismo govori uvijek o čovjeku, kao i kršćanska vjera, o uskrsnuću čovjeka na život vječni.

Uskrsnuće tijela naglašavamo u „Vjerovanju” vjerojatno najviše zbog toga što oduvijek postoji ideologija i filozofija o seobi duša, o besmrtnosti duše koju se ne dohvaća nikada u punom smislu riječi.

Tko je čovjek? Stvorenje Božje i slika Boga živoga koji je apsolutan Bog u tri božanske Osobe. Tako je i čovjek u apsolutnom smislu čovjek (to jest: nije Bog, ali nije ni životinja, ni biljka, niti je kakav predmet) i to čovještvo živi u ljudskoj trojstvenosti.

Budući da je Isus, Božja Riječ, postao tijelom, može se reći da je ljudska riječ u ljudskome duhu, ali i u tjelesnosti ( u govoru), odnosno duševnosti čovjeka gdje se ostvaruje u prvotnoj zamisli te se također ostvaruje i u drugome čovjeku kada ljudi slušaju i doživljavaju jedan drugoga pa je stoga ljudska riječ, koja je niknula u jednoj kratkoj misli, u duhu, nužno i socijalna, da se nalazi u narodu.

Poznato mi je također da se pojam „osoba” može definirati kao relacija pa to samo potvrđuje onu misao da je čovjek, to jest ljudi, jedinstven i apsolutno i kompletno čovjek. A kako je naš Bog također i sama Ljubav, tako je jasno da osoba ne može biti relacija drugačije nego u ljubavi, samo što postoji i prevelika sklonost (da ne kažem ljubav) prema pogrešnim stvarima.

Duša je osobnost, duša izvire iz duha kao i tijelo, ali ljudski duh bez tijela ne može jer je u Bogu zamišljeno tijelo od početka. Da bi duša bila besmrtna, čovjek mora umrijeti, mora se raspasti ono vječno u čovjeku od onoga što je grešno, raspadljivo, smrtno i smrdljivo. Dakle, ako je duša čovječja besmrtna, tada je još više besmrtan ljudski duh, to jest identitet čovjeka u širem smislu.

Jer, što čini osobnost, od čega nastaje ljudska osobnost ako ne od tjelesnosti koja je spojena sa sposobnošću duhovne artikulacije od samoga začeća, čak već i od same namjere roditelja da imaju dijete.

Jer isto tako kao što je važna sama najunutarnija bit i porijeklo nekog čovjeka, osobnosti ili individue, jednako je važno tjelesno mjesto i dan rođenja.

Roditelji posebno...

Dakle, ako se osobnost čovjeka nadopunjuje i ako je obraćenje poželjno i moguće, osobnost ljudska na zemlji je promjenjiva. Bog zamisli čovjeka, kreira ga i predodredi, ali ne definitivno.

Ako je duša definirana kao osobnost koja je besmrtna, tada mislimo vjerojatno na samu srž i bit nekog čovjeka, njegovo predodređenje od Boga u kojemu Bog nikako nije zamislio i ljudske grijehe. Tada, ako pokušamo zanemariti grešnost, što ostaje od osobnosti?

Ipak, identitet u širem smislu opstaje, nikada se ne može promijeniti činjenica o tjelesnom životu čovjeka.

Tu dolazimo do tvrdnje da se čovjek svojih grijeha neće sjećati i da niti jedna nečistoća ne može ući u raj.

Takvo rezoniranje navodi čovjeka na pomisao da se grijesi možda mogu raščlaniti na dobre ili zle namjere, okolnosti i same čine. Također je važno da je Bog oprostio i zaboravio čovjeku grijeh. U konačnici, grijesi su jako dosadni i lako ih je zaboraviti ako netko tko je sagriješio zatraži oproštenje.

Što je to u nepromjenjivoj biti ljudskosti i individue ono što je vječno, to jest besmrtno ili neraspadljivo? Možda ne bi bilo zgodno dalje raščlanjivati i promatrati strukturu grijeha. Sam Otac laži i grijeha nije doživio da bi ga Dragi Bog poništio i srezao do krajnosti. No, grijeh se sam uništava samim time što je on zapravo suicidno bacanje u provaliju, daleko od raja. Ako se grešnik ne obrati, nužno mu slijedi pogibija iz koje, pak, Bog Otac naš nebeski može izbaviti na čudesan način.

U svakom slučaju, duša jest onaj neznatni dio osobe koji moli, koji razmišlja, koji osjeća. Besmrtna duša u čovjeku je zaista zanemareni i neznatni dio čovjeka koji se na času čovjekove smrti može prepustiti u Božje ruke jer ta dušica, sama po sebi, nema snage za opstanak na svijetu u nekom tjelesnom i duhovnom obliku, odnosno kao cjelina, kao jedno, kao jedna individua, jedna ljudska narav i bit.

To što je duša besmrtna, ne znači da je sposobna samostalno opstati.

Mnogi pretpostavljaju da čovjek ostaje u duhovnom tijelu.

Duša u roditeljima.

Kada žena čuje od muškarca neku prisniju riječ, kada im se susretnu pogledi ili čak kada samo iz daljine vide jedno drugo, događa se u njihovim tijelima kemija na sve strane. Događaju se impulsi koji su možda kratki, možda gotovo osjećajno neprimjetni, ali dovoljno jasni da se može reći da su oni spolne prirode, to jest da dolazi do trzanja spolne snage kod takvih susreta iz daleka. Događa se misao, događa se blaga ili jača zainteresiranost, a to je životnost iz dna duše. Žena zna da se takav susret događa na istom planu kao i začeće novoga života, trudnoća i nošenje djeteta pod srcem te rođenje i njegovanje mladoga bića. Žena to zna biološki, više nego u socijalnom smislu jer se društvo uvijek nameće agresivno ljudskoj prirodi sa svojim izmišljenim pravilima koja nisu uvijek duboko utemeljena. Također zna i muškarac ako pogleda neko žensko tijelo pa se zainteresira da vidi i lice neke žene, to jest da je pogleda u oči ili da susretne njezin pogled. No, muškarac ne razmišlja uopće tako često o porijeklu svoje znatiželje, on samo vidi u nekoj ženi tajanstveni pogled ili osmijeh. Kada dođe do prisnije komunikacije i kada žena svjesno ili manje svjesno daje na znanje muškarcu da bi spolni odnos mogao dovesti do začeća djeteta, tada, ako ne prije, i u muškom tijelu dolazi do možda kratkog i neznatnog impulsa, ali sigurno je to iznenađenje ili lagani strah, odnosno trzaj na spolnom planu. Dakle, kemija se nerođenog djeteta već priprema kao što se neka posuda priprema za kuhanje ili, ljepše rečeno, kao što se zemlja priprema zagrijavanjem na plodno djelovanje i primanje. To što se dogodilo budućim roditeljima, sigurno je upisano u novorođeno dijete. Ako su se roditelji dvoumili oko rađanja djece, tada je i strah od smrti upisan jače u djetetovu genetiku, odnosno identitet. Kamo bismo sada stigli kada bismo analizirali i razmatrali što se sve upisuje u identitet svakoga pojedinca.

Potrebno je reći da se prvi susret budućih roditelja događa u njihovom duhu, u njihovim dušama, a ne samo kao kemija u njihovim tijelima.

Kemija ili takozvana kemija duha događa se već u prvom pogledu. Ako su oči ogledalo duše, tada susret dvaju pogleda između žene i muškarca možemo opisati kao događaj sjedinjavanja, kako duhovnoga, tako i duševnoga koje proizvodi tjelesne reakcije, one biološke, a ne samo socijalne.

Budući da se čovjek ne može rastaviti na sastavne dijelove, mora se reći da besmrtna duša sigurno nosi sa sobom i besmrtan duh i besmrtno tijelo, to jest duša nosi veliki dio svoje povijesti, nosi svoj osnovni oblik i nosi svoju prepoznatljivost. 12.12.2020. 05:05

„A sam Bog mira neka vas posvema posveti i cijelo vaše biće – duh vaš i duša i tijelo – neka se besprijekornim, savršenim sačuva za dolazak Gospodina našega Isusa Krista.” 1 Sol 5,23