Sidro

Pjevala bih pjesmu smijeha,

pjevale bi moje krhke lađe

vjetrovima, moru, sprudovima.

Eh, da nisam puna grijeha,

da iz mene ništa ne izađe

što je nečisto u srcu i na udovima.

Pjevala bih pjesmu suza,

jarboli bi laka jedra spustili

da se klate kao prnje nevezane.

Eh, da nisam ostala bez uza,

ne bi morski valovi mi dopustili

da zaplovim poput mjesečine izrezane.

Tamo gdje zaboravlja se sitna briga,

gdje se gleda Boga na toj vodi

kako prilazi i pruža svoje ruke,

mada more pjeni, nebo vatru riga,

ne bih pjevala sad o slobodi

i o zakonu mi srca izvan luke.

Ti si, Kriste, dao meni Zvijezdu sjajnu

da mi slabe lađe k Tebi nosi,

da mi samozatajnošću dušu resi,

da mi majčinsku tumači tajnu,

da za moje stvari milost prosi.

Po njoj sada svoj mi blagoslov donesi

da ja budem ono što Ti srce hoće

i da ispunim sve morske brazde

po kojima netko možda za mnom krene.

Načini mi brodicu od ove slaboće

da mi čvrsto prima nevolje što dažde

i da jarbole mi ne polome stijene.

Pošalji mi svoju ljubav u tome okviru

jer ja ne znam vladati se gdje naiđu vuci,

jer ja samo gledam te majčinske skute,

njene ruke koje greške mi otiru.

U toj huki valova i noćnoj buci

ne vidim ni svjetlo svoje rute.

Nisu navikle te moje olupine

nit' na mirno more, niti na pravicu

koju ispisuje ljubav Tvoja trajna

na te njine morskih algi nakupine.

Načini mi sidro, veži ga na žicu

da zaplovim gdje je putanja mi sjajna.

12.12.2020. 17:41