Sveta prava siromaha

 

Siromasi zauzimaju u Bibliji vidno mjesto.

Oni su ubogi, potrebni, mršavi, kržljavi, izgladnjeli, prosjaci, poniženi i jadima pohođeni.

Daleko od toga da bi se siromaštvo smatralo nekim duhovnim idealom; u tome se vidi zao udes koji je potrebno podnijeti i stanje vrijedno prezira jer materijalna su se bogatstva smatrala Božjom nagradom, plaćom za vjernost Bogu.

Znalo se, mudraci to znaju uvijek, da ima časnih siromaha, ali i da je siromaštvo posljedica nemara i nereda pa može postati grešnom prigodom te se čini da je ideal u nekoj zlatnoj sredini.

Mnogi siromasi žrtve su ljudske pohlepe, na primjer onaj seoski proletarijat čiju strahovitu bijedu opisuje Job 24,2-12:

„Bezbožnici pomiču granice,

otimaju stado i pasu ga.

Sirotama odvode magarca,

udovici u zalog vola dižu.

Otkidaju od sise sirotu,

ubogom u zalog dijete grabe.

Siromahe tjeraju sa puta;

skrivaju se ubogari zemlje.

Ko magarci divlji u pustinji

zarana idu da plijen ugrabe:

pustinja im hrani mališane.

Po tuđem polju oni pabirče,

paljetkuju vinograd opakog.

Goli noće, nemaju haljine,

ni pokrivača protiv studeni.

Oni kisnu na planinskom pljusku;

bez skloništa uz hrid se zbijaju.

Goli hode, nemaju haljina;

izgladnjeli, tuđe snoplje nose.

Oni mlina za ulje nemaju;

ožednjeli, gaze u kacama.

Samrtnici hropću iz gradova,

ranjenici u pomoć zazivaju.”

Ti razbaštinjenici dobili su u prorocima svoje stalne branitelje. Za Amosom, koji „riče” protiv Izraelovih zločina, svi drugi nosioci riječi Gospodnje bez predaha žigošu „nasilja i otimačine” što kaljaju zemlju: bestidne prijevare u trgovini, zelenaško kupovanje zemlje, tlačenje malenih, zloporabu vlasti i izopačenost same pravde. Jedna će od Mesijinih zadaća biti upravo obrana prava jadnika i siromaha (Dufour, str. 1167).

Ni mudraci, kao ni proroci, neće propustiti podsjetiti na sveta prava siromaha komu je Gospodin moćni Branitelj. I zna se da je milostinja bitan sastavni dio istinske biblijske bogoljubnosti.

Vapaj ubogih koji dopire do Boga često odjekuje u psalmima u kojima čujemo žalbe ubogih, molitvu progonjenih, nesretnih, ucviljenih. Svi su oni pripadnici obitelji siromašnih i psalmi nam otkrivaju da su oni jedna duša. Oni svoj spas očekuju od Boga, svjesni da su s Njime solidarni, poput „siromašnog” Jeremije koji svoju stvar stavlja u ruke Božje.

Neprijatelji siromaha su i neprijatelji Božji: oholice i bezbožnici.

Bijeda siromaha razlog je za Božju ljubav.

„O, zašto iziđoh iz majčina krila?

Da vidim jad i nevolju,

i u sramoti da dokončam dane!” Jr 20,18

Siromah iz psalama prijatelj je i sluga Gospodnji, on se zaklanja za Gospodina koga se boji. Siromah je blag i smiren u kušnji, uglavnom ponizan i pravedan, sa strahom Gospodnjim i s vjerom i vjernošću.

Oni koji pate i mole s takvim osjećanjima i te kako zaslužuju ime „siromaha Gospodnjeg”, oni su predmet Njegove blagonaklone ljubavi i prestavljaju prvine skromna i čedna naroda (Sef 3,12 sl.), „Crkve siromaha” što će je Mesija otkupiti.

Isus otvara svoj nastupni govor Blaženstvom siromašnih (Mt 5,3) i hoće da u siromasima prepoznamo povlaštene baštinike kraljevstva što ga On navješćuje.

Jakov, biskup jeruzalemski, piše poslanicu u kojoj napominje:

„Poslušajte, moja ljubljena braćo, zar nije Bog izabrao siromahe, prema shvaćanju svijeta, da budu bogataši u vjeri i baštinici Kraljevstva, obećanog onima koji Ga ljube?” Jak 2,5

Tako je pjevala Djevica Marija, ponizna službenica Gospodnja:

„Iskaza snagu mišice svoje,

rasprši oholice umnišljene,

silne zbaci s prijestolja,

a uzvisi neznatne.

Gladne napuni dobrima,

a bogate otpusti prazne.”

„Magnificat”, Lk 1,46-55

Sada dolazi čas kad se ostvaruju obećanja: siromasi će jesti i nasititi se, oni su uzvanici za stolom Božjim. Tako se Isus pokazuje kao Mesija siromaha koji je pomazanjem posvećen da donese Radosnu vijest poniznima koji prije svega prvi dolaze Isusu.

Isus je i sam siromah.

Betlehem, Nazaret, javni život – sve su to razni oblici siromaštva što ih je Isus redom iskusio i posvetio, sve do posvemašnje oskudice. On može pozvati sve one koji pate da dođu k Njemu jer je krotka i ponizna srca. Čak i u svom slavlju na Cvjetnicu ostaje poniznim Kraljem, a nadasve u svojoj Muci uzima na sebe patnju i molitvu svih siromaha Gospodnjih – Psalam 22, „Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?”.

Osim toga, siromasi svojim osjećajem oskudice i slabosti postaju bliski djeci te im, kao i djeci, pripada kraljevstvo Božje.

U duhovnom siromaštvu Isus traži one koji imaju dušu siromaha i odriču se vremenitih dobara da bi bili kadri željkovati i primiti istinska bogatstva.

Ne smije se zaboraviti religiozna vrijednost stvarnog siromaštva, ukoliko je ono znak odricanja. To je materijalno siromaštvo dobro kad je nadahnuto sinovskim pouzdanjem u Boga, željom slijediti Isusa, darežljivošću prema našoj braći. Siromaštvo stvarno može omogućiti da se slobodnije prihvati Božji dar, kao i potpunije služenje i posvećenje službi Božjega Kraljevstva: sve su to pobude što ih je među pismima Novoga zavjeta naročito Luka volio stavljati pred oči (npr. Lk 12,32sl):

„Gdje je vaše blago, tu će biti i vaše srce.” Lk 12,34

Stvarno siromaštvo ostaje glavni put do siromaštva u duhu.

Ali njegov početak i kraj jest zajedništvo u misteriju „milosrđa Gospodina našega Isusa Krista”: „Krist je od bogataša postao siromah da vi postanete bogataši Njegovim siromaštvom” - 2 Kor 8,9

02.12.2020. 16:44