Sljedbenici Muke Isusove

 

Prvi svetac Gospodinov, prvi pratitelj i prvi stradalnik, Sveti Stjepan Prvomučenik, sljedbenik je Muke Isusove. Bilo je mučeničkih smrti i prije ako gledamo kronološki jer Ivan Krstitelj izgubi glavu na panju poradi Krista. A još prije toga, izginuše toliki proroci. No, nakon uzašašća Isusova na nebo, kada sjede Sin s desne Ocu, i nakon poslanja Duha Svetoga kada je započelo apostolsko naviještanje i kada su apostoli postali hrabri, iako svjesni da su u opasnosti, prvi je Stjepan okusio progone i kamenovanje, odnosno smrt koju je zaslužio naviještajući Isusa Krista kao jedinoga Boga na zemlji i na nebesima.

Poslije Stjepana mnogi izginuše zbog istog razloga.

Nakon utjelovljenja Božjega Sina u krilu Djevice Marije koja Ga zače po Duhu Svetom, nakon rođenja i zemaljskoga života Isusova te nakon Njegove Muke, smrti i uskrsnuća, mnogi su svjedočili za Sina Božjega do kraja, do pogibije.

Zašto bi moralo to biti tako?

Zašto sada, kad je sav svijet prihvatio Isusa i slavi Mu Rođendan kao vrijeme mira i pomirbe svih ljudi u svijetu i u povijesti, zašto je tako opasno za Krista svjedočiti?

Odgovor na ta pitanja mogao bi se sročiti kao novo pitanje: „A zašto je uopće Krist morao na križ?” Ali, to znamo, Sin Božji dođe k nama da nas otkupi od ropstva grijehu i smrti, da nas spasi za vječni život.

No, ako gledamo s našega ljudskog stanovišta, Božić je donio radost i mir jer, reći ćemo, On je ipak naš Bog pa je sigurno znao što radi i zašto i znao je kako će provesti svoj naum da nas, bespomoćne ljude spasi od nas samih. Ali to je ipak nerealno i previše idilično tumačenje mnogih vjernika i nevjernika u svijetu.

Isusa su progonili.

I sljedbenike Isusove čeka progonstvo.

To je pravo i dobro postavljeno pitanje: zašto ljudi progone Boga čiji Rođendan slave kao pomirenje svih ljudi? Ta, mogli su Ga odmah, još dok je bio u jaslama, dočekati kao neprijatelji. Ali nisu, dočekujemo Isusa kao da je to slavlje naše ljudske genijalnosti, darivamo jedni druge kao da slavimo posebne rođendane. Zapravo slavimo rođenje čovječanstva. Darivamo se međusobno, sretni što smo se rodili za vječni život. Već kad je rođen Spasitelj, počinjemo Ga vući za rukav kao razmažena djeca koja neprekidno traže slatkiše i darove, očekujemo poklone od Boga umjesto da se mi poklonimo Bogu kao Njegova spašena stvorenja.

Eto, to je problem svijeta i svih ljudi. To nije problem Božića već se događa kad se i gdje god se Isus pojavi ili gdje god se pojavi Isusov svjedok, vjernik i molitelj koji sluša Riječ, živi je, vrši je i promatra je u svom vjerskom životu.

Priznati Isusa za mnoge je sablazan.

Bog nam je došao. To možemo prihvatiti.

No, sada se mora prihvatiti činjenica da je Isus čovjek, ne samo Bog nego i Bog, i čovjek.

Svatko će reći: iako ne razumijem, ja vjerujem.

Problem je što takva izjava nema veze niti s logikom, niti sa zdravim ljudskim razumom kojega uglavnom nemamo zato jer smo prepuni grijeha, a grijeh su laži i zavaravanja od kojih čovjek zaboravi razborito promišljati.

Jer, ako smo prihvatili da je Djevica začela po Duhu Svetome, da je rodila Boga i da je Bog jedan od nas, tada nema problema ako treba prihvatiti činjenicu da je Bog ujedno i čovjek.

I ako smo prihvatili da nas je Bog i čovjek Isus Krist spasio od smrti, a svi mislimo da smo besmrtni, da nam je duša besmrtna, čemu onda razmišljati po ljudsku i pokušati razumjeti? Zar nam nije dovoljno što smo iznova rođeni za vječni život nego još moramo i zapitkivati i propitivati nešto što smo prihvatili bez puno razmišljanja? Da, dovoljno je, sasvim je dovoljno za vjeru u Boga prihvatiti sve te činjenice.

Ali ljudi ipak govore da ne razumiju, ali da vjeruju kao da kršćanska vjera ovisi o sposobnosti razumijevanja. Mi ne vjerujemo zato što smo sve shvatili i promislili nego vjerujemo zato jer ne možemo zamisliti da nas više neće biti. Eto, zato vjerujemo i mislimo da je kršćanstvo idilična vjera, puna simbolike i kažemo: ma, to su samo riječi, ma to je samo simbolično i tako dalje.

Isus Krist nije umro simbolično, niti idilično.

Isus Krist je Bog i čovjek koji je uzeo od Marije Djevice ljudsku narav i osobine i koji je svoju volju apsolutno podložio volji Boga Oca radi spasenja svih ljudi. Zato je otišao na križ, dao je svoj život, svoj ljudski život je predao na ljudsku smrt, najgoru smrt ikada. Uzeo je naše opačine, postao je zločinac, prokleta beštija, ponio je sva zla koja su se dogodila i koja će se dogoditi i odjenuo je na sebe sve boli, sve patnje, a što je najvažnije, i sve naše krivnje, i naše osjećaje krivnje. Isus oduvijek bijaše svet, ne bijaše nikada u grijehu, ali ipak osjeti i doživi krivnju jer postade razbojnik, ubojica, lažac, bludnik, oholica i sebičnjak, političar, potkupitelj, trgovac robljem, krivokletnik, prostak, kradljivac i lopov, manijak, budala, ratni zločinac, ratni profiter, izdajica i samoubojica te osjeti strašnu krivnju zbog naših zlodjela; prođe kroz sve naše strahove, teorije zavjere, paranoje, silovanja, sva mučenja i mučeništva; prođe kroz sve, baš sve jer nema niti jedne smetnje, boli ili grijeha koje ljudi doživljavaju, a da ih Isus nije iskusio na križu; i, na koncu, prođe kroz okrutnosti svega svijeta, kroz sve samrtne agonije, psihoze, ludila i neuračunljivosti, kroz tjelesnu i psihičku bol i patnju, bolno i usamljeno umiranje te preda svoj posljednji slabi ljudski dah i umre, iako je Bog, umre jer je čovjek i bi, onako izmrcvaren kao hrpa mesa, skinut s križa u krilo Djevice Majke Marije pa Ga ukopaše, to jest položiše beživotna i mrtva u grob.

Svakom vjerniku i molitelju Isus prilazi i govori ono što određeni vjernik mora čuti i znati. Govori kad je Božić, ali govori najjasnije na Križu i s Križa, u Muci. Tko vjeruje ono sve o Božiću, taj vjeruje Isusu Kristu koji je raspet.

Prema tome, nema se tu što razumjeti pa vjerovati.

Jedino što se može dogoditi jest da čovjek povjeruje pa potom promatra u svjetlu vjere sve što povijest ili fizika mogu reći.

Jedino što se može dogoditi u vjeri jest da čovjek gleda u Isusa, da Ga uzljubi i da baštini život vječni, a upravo zbog toga što vjernik i molitelj dobiva već sada na zemlji život vječni, on, svaki, postaje mučenik.

Zašto?

Zato što ljudi kažu da žele mir, a ratuju.

Zato što ljudi lažu o svome životu pa su zavidni vjernicima koji žive vječni život u Kristu.

Eto, samo zato postoje mučenici Kristovi. 26.12.2020. 04:04

„Stjepan je pun milosti i snage činio velika čudesa i znamenja u narodu.

Nato se digoše neki iz takozvane sinagoge Slobodnjaka, Cirenaca, Aleksandrinaca te onih iz Cilicije i Azije pa počeše raspravljati sa Stjepanom,

ali nisu mogli odoljeti mudrosti i Duhu kojim je govorio.” Dj 6,8-10