Često slušala sam sanjalačke priče,
kraljevići i princeze, svijetla perspektiva,
zavaravanje i velika sljepoća.
Još i danas na te sanje moja duša viče
jer te zablude su poput lanca koji me okiva
i u dušu moju navire slaboća.
Oduvijek je bilo da sam poželjela reći
da u život ide se po vertikali,
nekad u vis, a nekada dolje.
I da se od posljedica ne može pobjeći
koje vide se već tada kad je čovjek mali
i kad ima preširoko vidno polje.
Uvijek voljela sam poslušati ljude, starce,
one koji u samoći, napušteni, Boga mole
jer su otišle im bliske duše, mnogo njih.
Kad bih čula mudrost, doživljavala sam hladne žmarce
kao da se nalazim na sudovima što me bole,
kao da sam nevrijedna i najgora od svih.
Jer je bilo tako jednostavno, jasno
da si, Bože, ovdje samo jedan tren
i da nitko ne može zaustaviti vrijeme.
Željela sam doći k Tebi časno,
puno prije nego što će promaknuti plijen.
Željela sam zemlji ostaviti Tvoje sjeme.
06.12.2020. 22:05
No comments:
Post a Comment
just do it