Kronovo pitanje

 

Preko rijeke isploviti,

žalu povratak obećati,

rane stare čvrsto poviti,

mnogo toga se ne sjećati

ni o sebi, ni o bilo kome:

čekati kad zvona zvone

putovanju tvome i mome,

zaploviti oceanom, Krone,

sve ka raju, u tom smjeru,

znači sebe ne poznavati,

ni ljude, niti Boga, niti vjeru,

a znakove odavati

uskogrudne, depresivne

kao što je podno brda slom,

urušavanje od silne krivnje

koja prati nas na dugom putu tom

jer mi nismo ljudi gotovi,

niti završene osobe za put.

Mi smo duše, jaki otrovi,

srdžba, gnjev i narod ljut.

Ostati na pustom otoku

ili pobjeći u bilo koji grad,

ostaviti sve u potoku,

pitanje je uvijek ili sad.

Nemaš kamo, ostaješ u gnjevu

mjesto Životvorca da se latiš

koji raznosi ti grijehe kao pljevu,

koji ne dopušta da u sebi patiš.

Dozovi Ga, to što prije,

dok se može još pronaći

gdje ti duša bila nije.

Hrabro moraš iz sebe izaći.

19.02.2022. 18:44