Preko rijeke isploviti,
žalu povratak obećati,
rane stare čvrsto poviti,
mnogo toga se ne sjećati
ni o sebi, ni o bilo kome:
čekati kad zvona zvone
putovanju tvome i mome,
zaploviti oceanom, Krone,
sve ka raju, u tom smjeru,
znači sebe ne poznavati,
ni ljude, niti Boga, niti vjeru,
a znakove odavati
uskogrudne, depresivne
kao što je podno brda slom,
urušavanje od silne krivnje
koja prati nas na dugom putu tom
jer mi nismo ljudi gotovi,
niti završene osobe za put.
Mi smo duše, jaki otrovi,
srdžba, gnjev i narod ljut.
Ostati na pustom otoku
ili pobjeći u bilo koji grad,
ostaviti sve u potoku,
pitanje je uvijek ili sad.
Nemaš kamo, ostaješ u gnjevu
mjesto Životvorca da se latiš
koji raznosi ti grijehe kao pljevu,
koji ne dopušta da u sebi patiš.
Dozovi Ga, to što prije,
dok se može još pronaći
gdje ti duša bila nije.
Hrabro moraš iz sebe izaći.
19.02.2022. 18:44
No comments:
Post a Comment
just do it