Kobni sprudi

 

Nespokoj me zauzdao,

savjest vrištala je ispod jarma,

moral potpuno je pao.

Vila napadala, puna starog šarma,

a duša to teško primit hoće

jer simpatija se sva zalijepi

kao trulo, zabranjeno voće.

Čujem dobro, srce strepi,

ali sebi ne vjerujem dosta.

Još nalazim neka opravdanja

i od mene luda posta.

Ona vila mi je bila samo sanja,

govorila čudne riječi,

praznim rogom zasvirala.

Anđeo me moj izliječi

kada već sam zamirala.

Kakva nevjera, ta evolucija,

i to usred žarka srca,

odvede do revolucija

rad' kojih mi pamet grca.

Niti spomena o grijehu duša,

nepopravljivosti ljudskih bića.

Mada Bog me često kuša,

daje Kruha medna, slatka Pića.

Tada poletjele stope, ruke

da pokrenu kormilo mi broda

koji podnio je malo muke,

vidjeh da po sprudu hoda.

Bože blagi, moj Pastiru

koji misliš mjesto mene

kad se rušim svetom miru,

pravednosti čvrste Stijene,

odmah presta zvečanje u sluhu

i ja grešku bacih da me sjeti

tko sam, što sam Tvome Duhu;

da mi više nikada ne prijeti.

Sad Te molim, pogledaj me,

Janje moje, daleko od moga spruda.

Od radosti pjevam, poslušaj me:

Ti za moje lađe činiš slatka čuda.

09.02.2022. 08:51