Noćas je mjesec konačno pao,
poput ratnika strašna i uporna.
A puno je svjetla tamnici dao
što nije dočekala ta svjetla zorna.
Gledam u tamu, ali vidim jasno
jer nema tog bljeska što vid mi para.
Odajem počast, i ni malo prekasno;
pod ovim istim krovom nestalo žara
s kojim se mjesec borio slavno.
Zapravo ne znam što želim sad reći,
moje usne već pjevaju ljepoti odavno.
Večeras je muk što se otkriva sreći,
večeras je vani tama što ne traži pomoć.
Žar se primirio kao prah ispod pepela
u nekoj duši koja bdije u ponoć
jer je od mjeseca nekako strepjela.
Sprovoda nema, niti suza, odletio stvor
tamo gdje rijetko dostigne sunca zraka,
spržio krila ili se sklonio pod visoki bor.
Sad tornjevi svijetle sa svoja dva kraka.
Slavim Te, Bože koji stvori to sve,
i tugu, i radost, i iznutra plam.
Ta lagana žalost brzo uminut će;
od mjeseca ipak je ostao pram.
A bio je borac na oblačnom svodu,
ogromna kugla što nije se dala
ni svitanju, ni zapadu, ni svome rodu.
Pjesma ga opjevati nije ni znala.
18.02.2022. 19:51
No comments:
Post a Comment
just do it