Onih dana kišnih
kad su suze navirale
da nastane distih
boja što su nadirale,
sve od svijetlih zraka
zjenica dubine,
usred slaba mraka,
pored stupa tmine,
o, kako me bilo strah
da će smamiti visine
ovaj sakriveni dah
što ti dođe kad se gine;
da ću reći Bogu: „Stoj”.
Slutnja mi se obistinila.
I Bog reče: „Ti si moj”.
Tada sam se i posinila
kao da će time doći spas.
Ludo Božje me zaštiti
dok sam drhtala za nas;
moralo se kalež piti.
Duša neće prići sreći,
sve o boli hoće znati
jer je tako dojam veći
što ga nemir nužno prati.
Vidjeh tada tlo što blijedi,
svraka ode tad u krađu.
Strah me da se ne povrijedi,
da je mrtvu ne pronađu.
06.02.2022. 23:34
No comments:
Post a Comment
just do it