Strah me neizvjesnosti probudi
da me zagrljajem Tvojim sad osvijesti.
Bilo je to kao da mi srce ludi,
kao da se nećemo nikad više sresti.
Postim, Duše, sad od mojih sanja
jer sad, eto, put mi savršenstva se otvara
kao vrtovi od ruža gdje se duša klanja
i drugačiji mi život sada stvara.
Voljela sam oskudno Te svojim strahom,
snažno povjerenje još se uvijek ne ogleda
svakog trena postojanja Tvojim dahom,
ali duša ipak nađe gredicu mi savršenog reda,
tu egzotičnu aleju podno mladoga brezika
kojom oprezno koračam poput smetenjaka
što po prvi put se sjeti da je Tvoja slika,
da je Tvoje remek – djelo od velika domaha.
Priznajem Ti, Duše, potpuno me prožima
rezonantna vjera, zajedništvo naše snage,
kao sunce jesenje u zrelim grozdovima
pa sve slušam, gutam Tvoje riječi blage,
u svom divljenju još ostajem u nadi.
Niti jedna moja riječ ne vrijedi
da se u tim vrtovima sva posadi,
i da tu divotu ravnopravno slijedi.
Grube još su ove moje ruke,
mada sve mi cvate i sve Tebi živi.
Nema ovoj duši miomirisne te luke
što bi bila ravna da se srce tako divi.
01.02.2022. 01:42
No comments:
Post a Comment
just do it