Priđoh tamo gdje se širi Maslinski tvoj vrt,
prestale tjeskobe mi i bol, a rana suha.
Ožiljci ti znak da te nije oplijenila smrt,
da u njima vidim utjehu mi tvoga Duha.
Slabost duga kao čitav ljetni dan
hvatala me za ramena, mlaka, umorna
i strovali me u neki mrtav san
kao da je bila ona zmija uporna.
A ne želim popustiti tvome teškom jadu
što se kao razvalina nizbrdice spusti.
Ne ovisim ni o snu, ni o svome radu,
srce prođe kroz taj kraj magloviti i gusti
koji ide u nebesa, tako otvoreno plava,
samo treba proći križ, tu kritičnu kotu.
Klone tijelo, sabire se srce, glava
da izusti, kao uvijek, povjerljivu notu
jer je način to na koji razgovara
i sa svojom dušom, i sa svojim Kristom
gdje mi duša protiv svega prigovara,
gdje me Isus čeka s ljubavlju svom čistom.
Tvoje tijelo, bol i umor vode prema svjetlosti
i uz puste želje, uvjerenja, padanja.
Plavetnost mi zrači u tom tvom tunelu svetosti,
ona nazire se i polako rađa kao cvijet svih nadanja.
11.04.2025. 13:20
No comments:
Post a Comment
just do it