Vječni misterij

 

„Kažem vam: mnogi su proroci i kraljevi htjeli vidjeti što vi gledate, ali nisu vidjeli; i čuti što vi slušate, ali nisu čuli!«” Lk 10,21

Postoji nešto tajnovito i tajanstveno na ovome svijetu i veliki je misterij za sve ljude, za svakog pojedinca. Za sve nas, to je velika tajna, bez obzira koliko smo informirani jer i oni koji ne znaju za taj misterij isto ga doživljavaju kao i oni koji u bit toga misterija pokušavaju dublje zaći i bolje ga proučiti. Ta je tajna nešto drugačije od svega na svijetu, drugačije od svega onoga što svijet zna, a znamo o svemu puno toga, što smo mi i čime smo okruženi.

U čitavoj povijesti svijeta i čovječanstva ljudi se ponašaju slično, isto, podjednako; čovjek je čovjek uvijek, kako je danas, tako oduvijek. Ima iste osobine, ljudske, ponaša se u sličnim okolnostima slično.

Niti jedan čovjek nije toliko sretan, i to za čitava svog života, da bi se za njega moglo reći da je nedodirljiv i neosjetljiv na bolesti, mane, probleme, muke, da njega ne dodiruju niti malo nevolje i moći koje ga unesrećuju, čine nezadovoljnim i koje ga zasužnjuju. Svaki čovjek barem jednom u životu ozbiljno razmišlja o tome kako nadići sve nevolje, kako steći snagu koja nadilazi vlastite sile čovjeka. Čovjek uvijek želi biti bolji, jači, pametniji, moćniji i snažniji, upravo zbog toga što nije nikada miran i zadovoljan, savršen i sretan.

Mnogi ljudi ovoga svijeta, jer ni o kojem drugom svijetu ne znamo, ni za koji drugi svijet nismo čuli, traže sebi pomoć, manje od drugih ljudi, a više od raznih sila okoline. Često upotrebljavamo riječi koje označavaju onaj drugi, bolji svijet, svijet prije postanka ili svijet nakon smrti. No, još više čovjeka zanima brzo rješavanje svih problema, žele najviše znati o onome što je sada, a manje o onome prije ili poslije, jer vjerojatno većina ljudi misli da će naći lijek za sebe ako ga odmah potraži i nađe jer će tada riješiti i izliječiti i ono što dolazi poslije, smrt, na primjer, i uzroke i posljedice života i smrti.

No, čovjeka u isto vrijeme zanima postoji li sila koja upravlja njime, često ga je strah od onoga drugoga, misterioznoga koje donosi sreću i bol. Ljudi čak i danas pripovijedaju o vanzemaljcima sa strahom, snimaju filmove u kojima vanzemaljci upravljaju ljudima i dolaze uništiti čovjeka i čovječanstvo, čitav svijet.

Ljudi u strahu razmišljaju o ratovima, o mogućoj propasti svijeta, o propasti carstava i država, o propasti trenutne civilizacije.

Odvajkada se ljudi vole pokloniti tim zamišljenim višim i jačim silama, umilostiviti ih, a najčešće žele nadvladati te sile, savladati ih. Dakle, čovjek se u isto vrijeme i klanja i nastoji osvojiti ono čemu se klanja. U isto vrijeme traži si pomoć, ali ga je strah od onoga što je jače od čovjeka.

Kako je ljudi mnogo na tom svijetu, tako su i različiti pristupi životu: neki izmišljaju božanstva, puni strahopoštovanja, dok drugi osjećaju želju i veliku strast u tome da pokore ono čega se boje, također iz strahopoštovanja.

Sigurno jest da strahopoštovanje postoji u svim ljudima, u svakom čovjeku. No, ne zna se odakle to dolazi, da se čovjek osjeća slabijim i jačim u isto vrijeme. Slab je u nevoljama, ali jak je u svojim težnjama i nastojanjima, osjeća i zna da bi mogao biti puno više, puno bolje u bilo kojem smislu. To je također misterij samoga ljudskoga bića. Tako se može reći da je čovjek misterij samome sebi. To bi, pak, moglo značiti da ta misterioznost i tajnovitost u čovjeku gleda unaprijed, gleda u nešto više i bolje, a to bi mogle biti sve te misteriozne sile iz čovjekove okoline. Možda običan i svaki čovjek može komunicirati s onim misterijem koje se nalazi izvan čovjeka, a također se otkriva misterij koji se nalazi u samom čovještvu nekog pojedinca. Ista ta misterioznost čovjekova se pojavljuje i u čovječanstvu kao jednom skupu ljudi, jednako kao i u samom čovjeku. Čovječanstvo u svojoj jednoznačnosti doživljava mogućnost postojanja misterija izvan čovječanstva, jednako kao što doživljava i jedan sam pojedinac.

Te vanjske sile čovjek naziva svojim bezbrojnim imenima i nazivima, najčešće se upotrebljava univerzalna riječ „božanstvo” ili „bog”, ali u tom nazivu se kriju i one težnje da se čovjek pokloni, a i one težnje da čovjek nadvlada to, ma što bilo.

Budući da je čovjek sposoban za razmišljanje, za apstrakciju, za umišljaje i slično te posjeduje više ili manje razvijenu maštu, različito se doživljava onaj misterij izvan čovjeka. No, nikako se ne može zamisliti ono što nadilazi ljudski razum i ljudsku maštu.

Stoga, oni koji žele imati ogromnu moć nad svojim nevoljama, zalaze u neprovjerene prostore magijanja, vračanja, čaranja, magike, čarolija, zamišljaju mnoge bogove za mnoge nevolje, mnoge lijekove za onu ili ovu pošast. Načine sebi imitaciju čovjeka koji je moćniji od ljudi i tada mu tepaju da je bog, bog za plodnost, božanstvo za dobro vrijeme, božica za ljubav i slično. Međutim, tu se čovjek susreće i sa strahom od smrti, susreće se sa zločestim silama jer u bavljenju onim misterijem nužno dolazi do pitanja o životu i smrti, a kada se tako naopako upusti u nadvladavanja tih sila i želi prodrijeti u tajne pronalaska lijeka protiv smrti, nailazi na samu smrt od koje ne može pobjeći i koja ga užasava. Iz toga magijanja i od davanja povjerenja lažnim bogovima, onima koji nisu dobar bog, čovjek se ne može osloboditi jer te sile koje su jake i moćne nije uspio nikada nadvladati.

Onaj misterij koji postoji izvan čovjeka i njegove osobne tajanstvenosti i misterioznosti očigledno zabranjuje petljanje čovjeka u nešto što nadilazi čovjekovu maštu i sve čovjekove sposobnosti, toliko da se čak i događaju sankcije za onoga tko pokuša nadvladati takav vanjski misterij.

Sada se može reći da je taj misterij nešto nedodirljivo, nešto zabranjeno, osim što je odvojeno od svijeta i čovječanstva te drugačije od svega ljudskoga u povijesti do danas.

I to je najdalje što čovjek može osvojiti, čemu može pristupiti: onaj misterij je ono što nije čovjek, što nije čovječanstvo, što nije ovaj svepoznati svijet.

No, postoje ljudi koji žele znati kako bi se pozitivno moglo izreći ono što taj misterij zapravo jest, a ne samo sve ono što misterij nije. Ljudi su našli naziv u pozitivnom smislu, taj misterij je nedodirljivi stranac koji je dobio ime s velikim slovom, to je sam Bog, jako moćan, svemoguć i odvojen od svijeta što znači da je Svet, poseban u svemu i po svemu, Savršenstvo koje nema nikakvih problema, a koje definitivno egzistira i u ljudskim mislima ili mašti oduvijek, kao i u onoj prastaroj ljudskoj težnji da bude savršen čovjek, da ne bude bolestan, nesretan.

No, ne prihvaća to čovjek potpuno jer to su ipak samo ljudske i svjetovne umotvorine o tome što je Misterij jer umovanje ljudsko ne mijenja činjenicu da čovjek ne može dokučiti Boga iako zna da postoji savršenstvo po tome što ima čežnju za savršenim u svome umu i srcu.

Ali eto, u ljudskoj povijesti postoji ipak onaj sadašnji trenutak, ono „sada” koje želi odmah riješiti mnogi problem čovjeka. Taj „sada” dobro je došao u bilo kojem trenu i u svakoj okolnosti pa stoga ima naziv vječnoga, onoga koje se uvijek može potražiti, koje uvijek egzistira. Taj „sada” izgleda kao vatra koja je, poput nenadanoga ogromnog požara, zahvatila neki grm ili neku šumu i nikako da sagori, nikako da spali do kraja goruće grmlje, ali gori, gori vječno.

To „sada” se ponaša kao neki glas odozgo, ali prisutan u ljudskom sluhu, glas koji savjetuje čovjeku da pogleda zvijezde vedroga noćna neba te da ih pokuša prebrojiti.

Taj „sada” u ljudskom srcu odjekuje kao nešto što nema baš nikakve veze s ljudskim maštarijama kojima samo trošimo vrijeme i koje izgledaju nestvarno kao laž u usporedbi s ozbiljnošću toga svog trenutka.

Taj „sada” nalik je pitkoj, bistroj vodi koja iznenada prodire iz ispucale pustinjske stijene, daje čovjeku zadovoljenje njegovih težnji u pustinji ovoga svijeta.

Taj „sada” misteriozan je čas dohvaćanja onoga što je definitivno nedohvatljivo i ne događa se čovjeku tada kad čovjek poželi neko rješenje pa, prema tome, očigledno jest da taj „sada” pripada onom Misteriju za kojim čovjek traga i iz toga se može zaključiti da je taj Misterij nešto što ima svoju volju i čas odluke, da je taj Misterij i božanstvo, i Bog, Netko.

Bog, toliko željeni Bog, toliko vrijedan svakoga pokušaja da Ga se pronađe, da Ga se upozna, da Ga se pozove kao lijek protiv svih nevolja, taj Bog se čovjeku „sada” odlučio objaviti, javiti i pojaviti se kao da nije stranac i nedokučiv, kao da je netko tko je toliko blizak čovjekovom vidu, sluhu i potrebama kao da se nalazi u samom čovjeku, a nije onaj bespomoćni ljudski misterij.

Bog čovjeku dolazi nenadano i iznenada.

Bog je pokazao čovjeku vrlo jasno da s Njim nema šale.

„I stignu u Kafarnaum. Odmah u subotu uđe on u sinagogu i poče naučavati. 22 Bijahu zaneseni njegovim naukom. Ta učio ih je kao onaj koji ima vlast, a ne kao pismoznanci.
23 A u njihovoj se sinagogi upravo zatekao čovjek opsjednut nečistim duhom. On povika: 24 »Što ti imaš s nama, Isuse Nazarećanine? Došao si da nas uništiš? Znam tko si: Svetac Božji!« 25 Isus mu zaprijeti: »Umukni i iziđi iz njega!« 26 Nato nečisti duh potrese njime pa povika iz svega glasa i iziđe iz njega.” Mk 1,21-26

Ljudski um uvijek je sklon prikloniti se svojim profanim maštarijama, bilo da traži Boga, bilo da je onaj tko želi Bogom zavladati.

„Tražite Gospodina dok se može naći,
zovite ga dok je blizu!” Iz 55,6

Čovjekova potraga zaustavlja se pred vječnim misterijem svega svetoga.

Srce čovjeka i njegov ljudski um najteže će prihvatiti činjenicu da se mora poniziti, da ne smije izmišljati besmislice već se kajati zbog svojih osobina koje ga vode u smrt. 06.09.2021. 12:10

„U taj isti čas uskliknu Isus u Duhu Svetom: »Slavim te, Oče, Gospodaru neba i zemlje, što si ovo sakrio od mudrih i umnih, a objavio malenima. Da, Oče! Tako se tebi svidjelo. 22 Sve mi preda Otac moj i nitko ne zna tko je Sin – doli Otac; niti tko je Otac – doli Sin i onaj kome Sin hoće da objavi.«
23 Tada se okrene učenicima pa im nasamo reče: »Blago očima koje gledaju što vi gledate! 24 Kažem vam: mnogi su proroci i kraljevi htjeli vidjeti što vi gledate, ali nisu vidjeli; i čuti što vi slušate, ali nisu čuli!«” Lk 10,21-24