Svitanje duše

 

Svjetlo noći,

mjesečina sjaji

nebeskoj ravni.

Duša će poći

gdje život se taji,

u dan pradavni

kada se rađa

i postoji

njezina kob.

Ovo je krađa

da duša se zbroji,

da ne bude rob

već da se pita

što je postigla

slobodne volje,

makar i skrita.

Da l' se pridigla

il' mogla je bolje.

Brojati dane

sad je naučila

dok se prisjeća.

Nastale rane

jer često se mučila,

a danas osjeća

da bila je rodna

i bogata Kristom,

a znala to nije.

Jeseni plodna,

u zraku se čistom

nagrada krije.

I svanula zora

potpuno nova

na tadašnji dan.

Nestala mora

noćnoga kova

i mučan san.

U Kristu se našla

nedavno tek

u smrtnome času

i tek malo se snašla

za ovaj vijek

da dođe k spasu.

I muka stade

zbog poklonstva

kad primi krst

u svitanje nade

i protiv progonstva.

To Božji je prst

i Njegov je plan

da rodi se zdravlju,

da napusti rov,

da ju stavi na dlan,

pridruži slavlju

na Božji zov.

I neće stati

životne muke

da se izgubi,

al' Bog će dati

pružene ruke

da još ljepše ljubi.

U svitanje dana

rodi me mati

za zemlju ovu,

a bezbroj rana

da duša propati

za ljubav novu,

da život se javi

ispred puka

novoga svijeta,

da duša proslavi

rađanje muka

i postane sveta.

19.09.2021. 04:36