Buka svijeta

Da li stih je to što dišem,

da li ja to pjevam Tvome veličanstvu

kada ništa ne znam, a svejedno pišem,

kad otimam srži svjetskome prostranstvu?

Da li molitva je srca moga

kada izvlačim melodiju

iz vjetra ili mira prirodnoga

ili kad mi oči sklada piju?

Nikad ne znam i uvijek zaboravljam

motriti trenutak izražavanja

u kojemu misao postavljam,

izvlačim je iz svog davanja.

Sve što leži u mojim dubinama

teško je uhvatiti u vrijeme

kao što oluja čini s dinama

koje pustinji su jedinstveno sjeme.

I gdje ljudi nema, mi smo sami,

a ja znam da me prozivaš

jer tko bi drugi rekao u tami

izljeve Ti što ih skrivaš.

Duše Sveti, Duh si moga duha,

vrh si stvaranja.

Ti si glas mojega sluha,

vatra mog izgaranja.

Tebe svijet u izobilju ima,

Ti si izvor Presvetoga Trojstva

kojeg duša moja prima,

koje donosi mi Križa svojstva.

Vjetar sipi kroz proplanke,

glasi sežu kroz svete zvonike;

svi Te traže kao strune tanke,

a Ti svima nudiš lovorike.

Kad bi buka ovog svijeta stala,

gdje stradavaju k’o jedan,

ja bih svima reći znala

koliko je svatko Tebi vrijedan.

25.07.2016. 11:18