Proći kao netko tko se ne usuđuje
niti naprijed, niti natrag poći
ili kao netko tko sve to osuđuje
jer nikada ne zna hoće li moći
latiti se budućnosti svoje,
a napustiti sve prošle običaje,
značilo bi rušenje osobnosti moje,
značilo bi pustiti da se pritaje
sitni demoni i zavidna bića
koja uvijek mogu iskrsnuti
iz tame moga ljudskog žića
koje nada zapravo se uskrsnuti
na sva dobra rajska i nebeska.
Popustiti strahovima ili obzirima
i gurati se ispod pijeska
nije ono što se nađe u okvirima
dozvoljenog ili preporučljivog.
Meni potrebno je više stiske,
sve uz duha skromnog i poučljivog
koji ima samo svoje vriske,
uzvike oduševljenja i spremnosti
kojima prihvaća ispred sebe sjaj
jer on tako jedino premosti
svaku prepreku za put u raj.
Sve je drugo duh presitan za potragu
što u sjeni krošnje Krista i uz Crkvu
očekuje lijepu riječ i jako blagu
makar to mu znači praznu srkvu,
uzaludno piti mu je vode žive.
Ipak blagovanje sveto svakoga spasi,
pravo čini i kroz duhe krive;
ipak treba čuti što ti vele unutarnji glasi
pa ako te Bog na istinu pozove,
morao bi znati zašto nisi više davao.
Bog ne može čekati na duhe ove,
On će reći da ih nije nikada poznavao.
21.07.2016. 04:16
No comments:
Post a Comment
just do it