Sveta Duša

Često pitam sebe o početku,

nikada se ne sjećam tog trena

kad pristupila sam svetku

i kad nestala je moja mrena.

Puno puta pjevala sam domovini

sve dok nisam ugledala čitav puk.

To su bili siromasi u suznoj dolini

u kojoj je bio samo tihi jauk, samo muk.

Još i danas šuti moja Duša stara

i o svojoj mudrosti još nije progovorila.

Samo neki sinovi se vrte kraj bunara,

drugi svi su mrtvi, sveti kao anđeoska krila.

Mnoštvo svetih muževa upravlja

i u mojoj svijesti prosi porođenje.

Puk oprašta, al’ ne zaboravlja.

Ova Duša samo čeka novo naređenje

da se opet krene u nekakav rat.

Eto, zato muk je, zato ovaj mir,

to je samo priprava za obrat.

Žena, majka rađa sama sebi pir.

Djeca žele živjeti jer ne znaju još

da su ovdje kao kamen tvrdi,

čak i kada svijetom prose bar za groš,

čak i kad se svatko na njih srdi.

Tek su sada krenula na škole

koje postoje u bijelome svijetu

gdje se svi za domovinu mole

i gdje ova Duša uči o velikom letu.

Kad se jednom opet rat proglasi,

sve će njih zavezati k’o jedno.

Tuđinac će bježati da se spasi,

ali ova Duša rodit će se čedno.

Svi ti sveti, majke i odbjegla djeca

sastavit će ruke nevine i strasne.

Samo će se čuti kako Duša jeca

jer će porođajne muke biti strašne.

Opet rađati će sama na postelji od trnja,

pupčana će vrpca lako se presjeći

i ostat će bez krila kao ptica krnja;

svetoj sudbini se ne može pobjeći.

04.07.2016. 03:46