Zvona srca moga

 

Poniranje golubova,

gostovanje zeba,

to je život pokraj krova,

a komadić neba

dovoljan za svaki dan.

I za svako jutro koje sviće

da me šalje u tvoj stan.

Znam da jednom i to bit će.

Potrebno je biti jak,

potrebno je biti tih

da se primi baš od tebe znak

i zahvati rosni stih.

Kriste, Bože od ljepote

i od pravednosti i slobode,

kao strancu mi se ruke pote,

dršćem kad se jutra rode,

kada dočekujem slavni čas.

Ne zaboravljam krštenje

što povezuje sve nas,

koje nosi oproštenje.

U neznanju velikome

čekam i u glasu i tišini

onaj zov u domu tvome

da ponese u visini

sa sobom i srce moje.

Možda dođe i moj red,

možda i mene ubroje

gdje je vječni vatromet.

I to došaptavanje,

i ta strma staza,

tajnovito odavanje

puteva do sraza,

proći sve se mora

da bi duša stigla

do najmanja odgovora.

Kao dramatična igra,

kao neozbiljna djeca

što ih povrijediti nećeš.

I dok tvoja duša jeca,

sretnu me susrećeš.

Svakog jutra sve sam bliže,

svake večeri ti ispovjedim

kao ogrlicu što se niže

grijehe od kojih ti više vrijedim.

Jutrom osluškujem tvoje glase

što u mome srcu zvone

da ga od svih zala spase,

da u ljubav tvoju mi potone.

05.05.2024. 06:06