Božansko meso

 

"Dat ću vam srce od mesa"Ez 36,26

Gospodin je ušao u naš, ljudski smrtni život, postao je dionikom naše ljudske naravi. Došao je po Djevici Mariji koju je prethodno pripravio za sebe i svoje rođenje, a potom ju je ostavio nama, ljudima koji smo nesavršeni; dao nam je svoju majku, to jest Bezgrešno Začeće da nam bude posrednica i čuvarica od trenutka kada se duhovno rađamo i kada začinjemo Isusa pa do kraja i zauvijek da bude naša zajednička Majka.

I Gospodin nam je obećao da ćemo biti dionici njegove božanske naravi. A obje naravi, i ljudsku, i božansku, Isus je ponio i nosio na svojem božanstvu i u svetosti svojoj čitavo vrijeme što ga je provodio s nama, s apostolima i sljedbenicima.

Za Isusa u vremenu, vrijeme nije postojalo, onaj protok vremena, mada se uglavnom držao vremenskih okvira jer je s nama u vremenitosti i vremenitost je s Isusom jer Isus je s nama koji mu vjerujemo sve.

Trenutak u kojemu je Isus razderao vrijeme i vremenitost bio je onaj čas kada je Djevicu Mariju osjenio Duh Sveti i kada mu je rekla: „Da” te je tako začela sveto djetešce, Boga koji se spustio iz vječnosti u vremenitost svojim rođenjem na zemlji što ga slavimo svake godine za Božić. Isus je na svoje boštvo uzeo i ljudskost, i vrijeme.

Nama je vrijeme potrebno da naučimo postepeno hodati i misliti što nas uči strpljivosti. Isusu je sve bio jedan tren. Kako je svetom i nevinom Božiću bilo kada se odjenuo u vremenitost, tako tešku i nespretnu, oštru i sporu, poput one slame u koju ga je polegla majka? Morao je nositi vrijeme kao breme, sve dok nije navikao na to, pratio je narod svoj, apostole u tom napornom vremenu i vremenitosti, teško je bilo biti čovjek i to onakav kakvi smo mi dok je nama teško i preteško biti istinski čovjek-svetac, onakav kakav je Isus.

Unatoč svemu tome, Isus je 'čekao' svoj „čas”. Čekao je strpljivo ljude i podnašao narod i njegove sumnje i optužbe, njihovo djetinjarenje i neozbiljnost, neodgovornost i razne ovisnosti o svemu i svačemu. Isusu su vrijeme i vremenitost koristile za podučavanje ljudi, za liječenje, za prodiranje u svakog čovjeka i čitavu njegovu povijest na njegov grešan način. Jedino Isus vidio je do kraja srce svakog čovjeka i otklanjao bolesti i grijehe opraštao.

Taj jedan ljudski, vremeniti „čas” Isusov bio je svrha njegova, jednako kao i danas, kada ga blagujemo u Euharistiji. Istovremeno je bio na križu, ali toga časa je bio i dijete, i uskrsnuće. O tome nas podučava sveti Duh Isusov i Oca našega na nebesima. Kada blagujemo Tijelo i Krv Isusovu, ne blagujemo vremenitost jer ona je već u nama, nego blagujemo Uskrsloga koji je istovremeno i na Muci svojoj, sve dok ne dođe opet k nama. I tada, zajedno s nama, Isus probija u našim srcima grijehe i rasprši ih, a tako i smrt kao posljedicu naših grijeha i neposluha Bogu pa se nalazimo u vječnosti neko vrijeme, dok ne sagriješimo iznova.

Ljudi ne mogu zamisliti vječnost. To je Ljubav.

No, ljudi ne mogu niti zamisliti ljubav o kojoj toliko pričamo.

Može se samo prepustiti Isusu i njegovoj ljubavi na križu, jer nas je ljubio i ljubi nas, a tako mi u vječnosti, u sakramentu Euharistije i u molitvi učimo direktno od Boga tu vječnost i Ljubav Boga za nas koju uzvraćamo. 30.05.2024. 14:33

Kako je razderao nebesa, Isus isto tako razdire naša srca i ispunjava nas svojom svetošću kako bismo bili pravi ljudi.