Ne mogu nikako znati kako bi to moralo izgledati kod tebe, Isuse, na nebesima, mada nabrajam čega sve mora biti, mada pripovijedam o kraljevstvu nebeskom, mada je tu predokus toga svega. Znam samo da je to nešto posve drugačije što se ne može spoznati na zemlji, osjetiti, doživjeti.
Znam da je duhovno, ali i tjelesno.
Znam da je milosrđe najvažnija vrijednost, ma što da smo uzdigli na pijedestal na zemlji kao prioritete.
Znam da je Božji strah ono čega se bojiš kada dođeš u okolnosti u kojima paziš da ne povrijediš neku dušu. Ali niti sebe, niti bilo kakav i bilo koji život, da je čak i jako izražen oprez, veliki oprez da se netko sam ne povrijedi. Etičnost, moralnost, kako god to nazvali, to je susret ljubavi i ljubavi u ljubavi.
Vjerujem u Čistilište, ali znam da ne mogu ni zamisliti takvo ugodno iznenađenje kakvo me čeka. I veliko iznenađenje. Jer mi živimo u grijesima i velikim zabludama, sve temeljimo na pretpostavkama, ne možemo odoljeti predrasudama jer, konačno, na njima i učimo.
I znam da se strpljenje višestruko isplati, to strpljenje koje vježbamo za čitava života na zemlji, strpljivost koja rađa svoje plodove najizobilnije.
I znam da nisam i nikada neću biti kompetentna za ljubavne i ine relacije jer nisam socijalizirana, i da ne mogu uopće govoriti o dušama.
No, čak i s tom problematikom znam u vjeri svojoj mnogo toga i onoga što je drugim ljudima normalno i uobičajeno, što uzimaju zdravo za gotovo pa imaju prilike biti sveti, čak i pretjeruju s tim silnim prilikama u međuljudskim odnosima, preskaču ljude, zaobilaze molbe, ne čuju pozive u pomoć.
Znam to po sebi, u svojoj izolaciji iako mi ona pruža sasvim dovoljan broj prilika za svetost.
Problem je što ono zabavno razmišljanje svojom glavom, kritičko razmišljanje, postaje dragocjeno do te mjere da si ne dam dokazati puno toga što mi drugi tumače ako držim da možda uopće nisu kompetentni ili ako već imam izgrađeno promišljanje o nekoj temi. Ne usuđujem se reći da postanem tvrdoglava jer to se dogodi samo tada kada drugi nemaju dovoljno argumenata koji bi meni bili jasni i razumljivi.
A tu se događa da se sva izgubim u svom uvjerenju da sam dobro uvidjela problematiku. Nisam, izgubim se, često vrlo kratko i neprimjetno, ali kada dođem k sebi, shvatim da sam pogriješila; to se događa valjda svakome.
Sigurna sam da se dijalozi i rasprave moraju voditi u pažnji i ljubavi, u poštovanju i razboritosti, u otvorenosti i dobroj volji, u konstruktivnosti uvijek. To se rijetko dogodi. Moja izolacija izgleda opravdana, pozitivna, mada znam da je bijeg od ljudi i bijeg od moguće srditosti.
Drugi problem je što preskačem etape izlaganja kada se nešto samo po sebi razumije. Jao! Tu nema strpljenja nego ispričavanje, bijeg i medikamenti.
Zapravo je teško to vjersko raspoloženje zadržati pokraj nekoga tko se usredotoči na sve drugo, samo ne na tvoju prisutnost, Isuse. A kada se ipak zadrži takvo raspoloženje i ljubaznost, nema veće divote. 17.05.2024. 22:46
No comments:
Post a Comment
just do it