Teror prastarih sjećanja

 

Krvotok teče

kao kiša što pljušti,

a sjećanje peče

kao lišće što šušti,

plovi kroz vene

kao da pliva

sjena od mene,

jedina živa.

A sunce već kipti

i mozak u peki,

i pot već lipti

kao vodoskok neki.

Oduvijek malo gorim,

al' sada sve jače

da ne osporim

srce što plače.

Zahuktala klima,

mada stari se brže,

ljepotu ima,

a strasti se prže.

I sve što je davno

sad izgleda jasnije.

Smijuljenje javno

postaje glasnije

i buku stvara;

i srdžba je drskija

u koju se pretvara

mržnja sve mrskija.

Zbog jednoga Stijega

što čvrsto stoji,

a nije stega

što riječi mi broji

kao za starih vremena

kad su lepršale zastavice.

Strah me ta sjemena,

mada sad prhte samo lastavice.

Kao kiša što pljušti,

krvotok teče;

kao lišće što šušti,

sjećanje peče,

pliva kroz vene

kao da plovi

sjena od mene

što ljubav ulovi,

Kriste, samo tvoju.

Čestitke, hvale i slava

ne daju se stroju,

nit' čovjeku trava

već sve je za Boga

koji nas spasi

s križa svoga

da svijet ne ugasi.

10.05.2024. 19:24