Uzvišene riječi čuvala sam uvijek
da te mogu zvati svojim darom,
kako bilo bi mi više jasno
što je za me jedan život, jedan vijek,
što to znači biti s nekim parom,
ne govoriti to nikad glasno.
Šapćem tvoje ime il' uzdahnem,
nikad ne zaboravljam to uzvišenje
što me nosi kao nekog svoga.
Čak i kad u nesrećama krahnem,
mene vodi putem uzbuđenje
zbog ta znaka velikoga.
Znat ćeš, znat ćeš svuda
da sam bila ovdje, i još bliže,
da sam ljubila ti oči, ruke.
Sjećat ćeš se moga truda,
kaplje suzne koja suzu stiže,
koraka što odlaze bez buke.
Nikad nisi tražio od mene
da te ljubim, da ti žrtvu dam,
da u tebi gledam gospodara.
Bacao si moje note zanesene
i govorio ponekad da si sam
kao suha drva krošnja stara.
Ne mogu te razuvjeriti u tome,
nevjera je moja jasna kao dan,
ona viče da mi usne nisu čiste,
izdaje me da me njeni krici slome;
neće dati da na tvoju dušu siđe san
da te mognem opet ljubiti, moj Kriste.
06.04.2020. 17:47
No comments:
Post a Comment
just do it