Ako i jesam zaboravila sjaj, sjećam se tuge
što je stidljivo hrupila ispod očnih kapaka,
dubokih zjenica bez šarenila nestale duge
što se sakrila iz oka zbog prepunih oblaka;
sjećam se pognuta ramena kako zdvaja
pod sunčanim žrtvenikom što je blijedio
i nježnih ruku, uvijek željnih zagrljaja,
koji je samo širinu teških nebesa slijedio.
Sjećam se riječi, ako zaboravljam sreću
i mirne valove što su zatreperili naglo;
prepukla glasa bez daha zaboravit neću,
disanja što se pred naletom vjetra saglo.
Ako i ne pamtim lupkanje kišnih kapi,
sjećam se da je srce bilo na pola otkucaja;
sjećam se crne povorke i rake što zjapi,
sjenki tromoga hoda i gesta oproštaja.
Ipak znam nekim komadićem razuma,
kojim se i sada jedva jedvice služim,
da postoji svjetlost iznad zemaljskoga huma
kada ruke sklopim i k nebu ih pružim.
18.03.2015. 08:40
No comments:
Post a Comment
just do it