Jedno zrno nebeske prašine

 

Mislila sam da me ljubiš radi svoga milosrđa i zbog svojega božanstva, jer si Ljubav, jer si Bog najveći nad svim bogovima.

Mislila sam da me ljubiš jer si velik.

Znala sam da tvoja ljubav očekuje produbljenje u svim mojim naporima, prinosnicama i povjerenju, mada si mogao pretvoriti me u sveticu da si me želio posebno i samo za sebe. I nije mi sinulo tada, a ni dugo poslije što mi to zapravo znači.

Oprosti, moja glava je tako prepuna i tako sam površna, žurim obuhvatiti svako nadahnuće da ne pobjegne. Radi tebe, jer me ljubiš, jer si dobar i zato da ti uzvraćam zauvijek, a to je poziv nad pozivima, poziv na sve što ljubav donosi.

A da je moja ljubav nešto što se pojavilo istom kada si mi ušao u srce, kada sam te primila i prihvatila i nekako kao bez moje volje, spontano, skromno, jednostavno, to nisam shvatila. Čak sam bila sigurna da je ta moja naklonost i ljubav prema tebi jedna dobra i čvrsta odluka, puna miline. To je, naravno, i bila, ali dalje od toga uopće nisam shvatila: da je naša ljubav jedinstvena u svemiru, posebna u detaljima, vječna u duhovnosti, ali i povremena u svijetu.

Kriva sam.

Nije povremena u svijetu, nikada nije bila, mada sam se tako nekako ponašala, nepredvidivo, čak neozbiljno.

Gotovo ni u čemu nisam konzistentna, ali nisam uvrstila u taj opis vjeru svoju, to jest onu koju primam od tebe, Kriste, Bože moj.

I znala sam da je ta moja vjera kraljevstvo nebesko, da si to ti.

Molim oproštenje i pokoru.

Jer morala sam znati, mogla sam znati. Žao mi je sada, tako mi je žao što sam slijepac prema tebi, Isuse.

Nisam puno razmišljala o tome kako mi se točno događa to povjerenje, toliko sam bila okupirana našim zajedničkim ostvarivanjima toga povjerenja i nade, ljubavi i prijateljstva, zaručništva.

Nisam te dovoljno ljubila da bih uspjela uhvatiti ili izmoliti jasniji uvid i pregled tih jednostavnosti koje mi prolaze kroz život s tobom.

Kriva sam još više jer sam lutajući po svijetu dopustila da mi taj svijet krade snagu i usredotočenost, nisam se željela povući u tu ljubav gdje bismo češće bili sami mi dvoje, samo mi, ti i ja u tebi. I u svijetu, a ne samo u privilegiranim vremenima i mjestima.

Naravno da je to nemoguće čovjeku, ali ja nisam uopće ni pokušala dohvatiti to jedno zrno nebeske prašine.

Tužna sam i preponosna. Naučila sam tako, sakrivati dušu i ne prositi.

Iz svega toga izvukla sam dobru staru pouku: ljepše je ljubiti nego biti ljubljen. I slobodnije. Nisam se sjetila spustiti u slatko zarobljeništvo potrebe za malo ljubavi, nisam to nikada naučila, oprosti mi to. Još sam pomišljala u sebi da je to tvoja volja kako bih te lakše prihvatila kada me pozoveš, kako bih spoznala razliku između ljubavi i ljubavi.

Malo sam zamjerala svetom Augustinu što upotrebljava izraz 'ljubav prema pogrešnim i zlim stvarima' jer za mene ti pojmovi nisu pripadali u istu rečenicu.

Mogla bih se ispričati i opravdati, ali ti dobro znaš da to ne bi bio pravi put ove molbe.

Ti ćeš me opravdati.

Vjera će me moja spasiti.

12.05.2024. 21:32