Bitka pripada Bogu

 

„Nije vas zahvatila druga kušnja osim ljudske. Ta vjeran je Bog: neće pustiti da budete kušani preko svojih sila, nego će s kušnjom dati i ishod da možete izdržati (1 Kor 10,13).”

Kazalo:

Glava I – Uvod

Glava II – Kušnja obavezna, a napast neizbježna:

- Uvod

- Kušnja vjere Božjeg naroda

- Kada čovjek kuša Boga i stavlja Boga na kušnju

- Kušnja ljubavi Božjeg naroda

- Kušnja vjere Božjeg naroda

- Kušnja nade Božjeg naroda

- Osobna kušnja čovjeka

- Kušnja čovještva

- Kušnja Kristova

- Kušnja Crkve

- Kušnja kršćanina

Glava III - Zaključak

Glava I

UVOD

Znam da je ovaj zemaljski život jedna velika i pravedna kušnja za moje srce. Je li ono tvrdo kao kamen ili je možda sladunjavo? Može li meko srce biti odlučno? Da. Tvoje je Srce, Isuse, uvijek meko i slabo, a iz Njega proizlazi milosrđe, pravednost, božanska ljubav i ljudska naklonost prema svima. Tvoje milosrdno Srce, Isuse, bilo je čvrsto i odlučno kada je bilo potrebno dati se na milost i nemilost razbojničkoj hordi koja Te je izrugivala, mučila, razapela na križ i ubila najokrutnijom smrću. Mogao si sići s Križa, povesti legije anđela sa sobom i pokazati takva čudesa i znakove kakva nitko nikada nije ni sanjao; svi bi Tvoji mučitelji ostali ukopani. Mogao si narediti ljudima da okrenu svoju zloću protiv sebe i time bi skinuo prokletstvo sa svoga srca, duše i ljudskoga tijela.

Mogao si, također, učiniti da se svi oko Tebe obrate na vjeru u kraljevstvo nebesko, svi ljudi i potomstva njihova u vijeke. Ali mnoga bi srca ostala tvrda, ohola, umišljena, sebična, makar zauvijek bili bi to spašeni ljudi od zla; zlo bi svejedno izviralo iz njihovih kamenih srdaca. Zato nam dade slobodnu volju: da možemo smekšati srca jer ih Ti smekšati možeš u slobodi ljudskoj, svojom Mukom i uskrsnućem.

Ovako, Ti si odriješio ljude od grijeha i smrti pa ako tko želi ući u rajski život, dovoljno je da spozna koliku ljubav si nam svima Ti iskazao, Isuse, kad si odnio našu sebičnost, oholost, egoizam i umišljenost na svoj križ, razapeo naše grijehe koje si ponio na sebi i uništio zlo. A ostavio si nam slobodu, potpunu slobodu izbora hoćemo li Te promotriti, pokajati se i povjerovati ili ćemo zažmiriti na Tvoju nježnost i nastaviti svojim kamenim srcima ravno u propast gdje je plač i škrgut zubi.

To je samo naša slobodna volja.

Ona ne mora biti jaka, velika, čvrsta.

Našu slobodnu volju može pokrenuti samo ljubav prema Tebi, Gospodine, jer samo jedan pokret vjere i ljubavi, samo jedan tračak nade kod nas, ljudi, rađa Tvojim oduševljenim dolaskom, trčanjem k nama u susret gdje Ti činiš sve što mi dalje više ne znamo i ne možemo.

I to je ono predivno u vjerskom životu: čovjek je slobodan i samostalan, a Ti mu služiš bolje nego bezbroj strojeva i računala; Ti otvaraš naše razmišljanje, dovodiš nas k pameti, činiš od nas plemenite ljude, čvrste i nježne po uzoru na svoje milosrdno srce.

No, kad je čovjek vjeran Tebi i još konzumira redovno sakramente Katoličke Crkve, to jest kršten je u Tvoju smrt da bi s Tobom uskrsnuo, ispovijeda Ti grijehe da bi ga Ti od svih tih grijeha i slabosti oslobodio na novi život, i uživa blagodati Kruha i Riječi gdje se izravno i na privilegirani način susreće s Tvojim čovještvom i s Tvojim božanstvom, tada oni koji su srca kamenih, sebičnjaci i uznosite oholice, bogataši i moćnici, svi nerazumni i slijepi od svoje zemaljske moći, postaju zavidni, a i prestrašeni za sebe, za svoje jadno bogatstvo i moć za koje su se vezali. Onaj koji ima milijune, prestraši se da će izgubiti jedan cent, trese se od tvrdoće srca i navezanosti na vlast, novac, zlato, moć pa čak i na ugled i slavu koja donosi nove neprijatelje.

To je napast.

Kušnja je kada provjeravaš koliko sam vjerna Tvojim savjetima i zapovijedima, ljubim li Te još uvijek. To je kao testiranje za vrijeme čitavoga života. Slatke kušnje, ali uvijek opasne za slobodu ljudsku. Istinsko zrno vjere u čovjeka daje mu da bude uvijek sretan što može podnijeti veće i manje kušnje za Tvoju ljubav i zaštitu.

No, zloduhe to iz nekog neobjašnjivog razloga jako muči, zapravo ih muči što ne mogu vladati srcima koja vjeruju iskreno u Tebe, Boga, najveće i najmilije dobro.

Glava II

KUŠNJA OBAVEZNA, A NAPAST NEIZBJEŽNA

 

Bog prvo kuša čovjeka da mu ispita dubinu srca:

 ²Sjećaj se svega puta kojim te Gospodin, Bog tvoj, vodio po pustinji ovih četrdeset godina da te ponizi, iskuša i dozna što ti je u srcu: hoćeš li držati zapovijedi njegove ili nećeš (Pnz 8,2). 

Bog također kuša čovjeka da mu dadne život:

¹²Blago čovjeku koji trpi kušnju: prokušan, primit će vijenac života koji je Gospodin obećao onima što ga ljube (Jak 1,12).

 

Potom čovjek dokazuje sebi da je ‘kao Bog’, ali taj je pokušaj plod zavodništva i vodi u smrt:

³Samo za plod stabla što je nasred vrta rekao je Bog: ‘Da ga niste jeli! I ne dirajte u nj, da ne umrete!’

 ⁴Nato će zmija ženi: “Ne, nećete umrijeti! ⁵Nego, zna Bog: onog dana kad budete s njega jeli, otvorit će vam se oči, i vi ćete biti kao bogovi koji razlučuju dobro i zlo (Post 3, 3-4)”.

 ¹¹Doista grijeh, uhvativši priliku, zapovijeđu me zavede, njome me i ubi (Rim 7,11).

 

Kušnja tu postaje napast, a upleće se i Napasnik.

Kušnja je, dakle, usmjerena prema životu (Post 2,17; Jak 1,1-12)

dok napast ‘rađa smrt’:

(Post 3)  ²²Zatim reče Bog: »Evo, čovjek postade kao jedan od nas – znajući dobro i zlo! Da ne bi sada pružio ruku, ubrao sa stabla života pa pojeo i živio navijeke!«  i

(Jak 1,13 sl)

¹³

Božja svetost

Neka nitko u napasti ne rekne: »Bog me napastuje.« Ta Bog ne može biti napastovan na zlo, i ne napastuje nikoga. ¹⁴Nego svakoga napastuje njegova požuda koja ga privlači i mami. ¹⁵Požuda zatim, zatrudnjevši, rađa grijehom, a grijeh izvršen rađa smrću.

Kušnja je dar milosti, napast je poziv na grijeh.

 

KUŠNJA VJERE BOŽJEG NARODA

 

U svijesti starozavjetnog Izraela, njegova drama je počela s njegovim izabranjem od Boga da postane Božji narod, a onda s obećanjem da će Savezom postati Božji narod. Ta probuđena nada se mora pročistiti.

Čovjek je ponajprije pozvan da se opredijeli pred obećanjem. To je kušnja vjere. Da bi Bog priveo kraju svoje obećanje, čovjekova se vjera mora slobodno pristati izraziti posluhom koji izmiruje ove dvije volje (Heb 11,1-40; Sir 44,20; 1 Mak 2,52).

Poslanica Hebrejima 11,1-40

1. VJERA PRAOTACA

 A vjera je već neko imanje onoga čemu se nadamo, uvjerenost u zbiljnosti kojih ne vidimo (Heb 11,1).

³⁹I svi oni (starozavjetni Izrael) po vjeri, istina, primiše svjedočanstvo, ali ne zadobiše obećano ⁴⁰jer Bog je za nas predvidio nešto bolje da oni bez nas ne dođu do savršenstva (Heb 11,39-40).

 

Poslije izlaska iz Egipta Izrael doživljava napast nevjere; poriče prisutnost Boga spasitelja usred kušnje u pustinji:

Knjiga Izlaska 17, 3-7

³Ali je narod žeđao za vodom, pa je mrmljao na Mojsija i govorio: »Zašto si nas iz Egipta izveo? Zar da nas žeđom pomoriš, nas, našu djecu i našu stoku?«
⁴»Što ću s ovim narodom!« – zazivao je Mojsije Gospodina Boga. »Još malo pa će me kamenovati.«⁵»Istupi pred narod!« – rekne Bog Mojsiju. »Uzmi sa sobom nekoliko izraelskih starješina; uzmi u ruku štap kojim si udario Rijeku i pođi. ⁶A ja ću stajati pred tobom ondje, na pećini na Horebu. Udari po pećini: iz nje će poteći voda, pa neka se narod napije.« Mojsije učini tako naočigled izraelskih starješina. ⁷Mjesto prozovu Masa i Meriba, zbog toga što su se Izraelci prepirali i kušali Gospodina govoreći: »Je li Bog među nama ili nije?«

 

Ovo odbijanje da se povjeruje povlači sud.

Pasha (izlazak iz Egipta, očišćenje od grijeha, oslobođenje od robovanja; put u istinsku slobodu; Isusova muka, smrt i uskrsnuće; krštenje i sakramenti Katoličke crkve) se do kraja ostvaruje samo za vjerni naraštaj: samo on prima obećanu zemlju u baštinu.

 

 

 

KADA ČOVJEK ISKUŠAVA BOGA

 

Kad se događa da čovjek ‘kuša Boga’, čovjek: ili želi izići iz kušnje pozivajući Boga da je dokrajči (Izl 15,25 i 17,1-7) ili se baca u neki bezizlazan položaj ‘da vidi da li’ ga Bog može izvući; ili pak, usprkos očitim znakovima, tvrdoglavo traži druge ‘znakove’ Božje moći (Ps 95,9 i Mk 8,11 sl).

Mk 8, 11-13

¹¹

Znak s neba

(Mt 16, 1–4; Lk 11, 16–29)
Tada istupiše farizeji i počeše raspravljati s njime. Iskušavajući ga, zatraže od njega znak s neba. ¹²On uzdahnu iz sve duše i reče: »Zašto ovaj naraštaj traži znak? Zaista, kažem vam, ovome se naraštaju neće dati znak.« ¹³Tada ih ostavi, ponovno uđe u lađu pa otiđe prijeko.

 

 

KUŠNJA LJUBAVI BOŽJEG NARODA

 

Sa skupinom ljudi iz koje je izveo narod Bog sklapa savez te kuša vjernost naroda savezu (svaki je čovjek izabran od Boga jer inače se ne bi ni rodio na zemlji, niti bi imao vjeru koja traži Boga, ali ako se već opredijelio za vjerski život i za život u istinskoj slobodi, tada mora ići putem kojega mu Bog svojim zapovijedima i savjetima te svojom postojanošću pokazuje jer to je put do slobode, do obećane zemlje). To je kušnja ljubavi.

Narod je izabrao služiti svome Bogu:

Jošua 24,18

¹⁸Još više: Gospodin je ispred nas protjerao sve narode i Amorejce, koji su živjeli u ovoj zemlji. I mi ćemo služiti Gospodinu jer je on Bog naš.«

 

No, srce naroda je podijeljeno; kušnja obavezuje ljubav da se izjasni i provjeri:

²⁴Stog ovako govori Gospod nad vojskama,
Junak Izraelov:
»Ah, kad se iskalim na protivnicima
i osvetim dušmanima!

²⁵Kada na te ruku pružim,
da lužinom tvoju trosku očistim,
da iz tebe uklonim olovo!

²⁶Da ti opet postavim suce kao negda,
savjetnike kao u početku,
pa da te zovu Gradom pravednim,
Tvrđom vjernosti.«

²⁷Sud pravedni otkupit će Sion,
a pravda obraćenike njegove.
²⁸Otpadnici i grešnici skršit će se zajedno,
a oni što Boga napuštaju poginut će.

Izaija 1,24-28

Svatko tko traži znakove, ne ljubi i ne zna da se ljubav ničime nikada ne može dokazati po 'zakonima' ljudskoga života na zemlji i da je takvo razmišljanje pogrešno, to jest krivi sud savjesti i zato Bog donosi jedini svoj pravedni sud jer su ga upravo to i tražili praveći se bogovima koji sude.

Tada se u narodu razrađuju zakonici saveza, svetosti i svećenički i poziv na svetost koji Bog upućuje svom narodu.

S tom novom kušnjom povezan je novi sud: izgnanstvo, povratak u pustinju

To je kazna za idolopoklonstvo (a to je sve što nije vjera u Jednoga Boga) koje znači preljub:

 

Hošea 2, 1-3

¹

Budućnost Izraela

»A djece Izraelove bit će brojem k’o pijeska u moru što se izmjerit’ ne može ni izbrojit’.Umjesto da im govore: ‘Vi niste moj narod’,
zvat će ih: ‘Sinovi Boga živoga’.
²Ujedinit će se sinovi Judini i sinovi Izraelovi,
postavit će sebi jednoga glavara
i otići će iz zemlje;
jer velik će biti dan jizreelski.
³Recite braći svojoj: ‘Narode moj’,
sestrama svojim: ‘Mila’.«

 

Hošea 2,4-5

Gospodin Bog i njegova nevjerna žena

»Podignite tužbu, podignite, protiv majke svoje,
jer ona mi nije više žena,
a ja joj muž više nisam.
Nek’ odbaci od sebe bludničenja
i preljube izmeđ’ svojih dojki,
⁵da je golu ne svučem
te učinim da bude k’o na dan rođenja;
da je ne obratim u pustinju,
da je u zemlju suhu ne obratim
i žeđu ne umorim.

 

Hošea 2,10

¹⁰I ona nije razumjela da joj ja davah
i žito i mošt i ulje,
da je ja obasipah srebrom i zlatom
od kojega načiniše baale

 

Hošea 2, 15-17

¹⁵Kaznit ću je za dane Baalove
kojima je kâd palila,
kitila se grivnom i kolajnom
i trčala za svojim milosnicima;
a mene je zaboravljala« –
riječ je Gospodnja.

¹⁶»Stoga ću je, evo, primamiti,
odvesti je u pustinju
i njenu progovorit’ srcu.

¹⁷I vratit ću joj ondje njene vinograde,
i od doline ću akorske učiniti vrata nade.
Ondje će mi odgovarat’ ona kao u
dane svoje mladosti,
kao u vrijeme kada je izišla iz Egipta.

 

Hošea 2,20-25

²⁰U onaj dan, učinit ću za njih savez
sa životinjama u polju,
s pticama nebeskim
i gmazovima zemskim;
lûk, mač i boj istrijebit ću iz zemlje
da mirno u njoj počiva.

²¹Zaručit ću te sebi dovijeka;
zaručit ću te u pravdi i u pravu,
u nježnosti i u ljubavi;
²²zaručit ću te sebi u vjernosti
i ti ćeš spoznati Boga.
²³U onaj dan« – riječ je Gospodnja –
»odazvat ću se nebesima,
a ona će se zemlji odazvati;
²⁴zemlja će se odazvati žitu, moštu i ulju,
a oni će se odazvati Jizreelu.
²⁵I posijat ću ga u zemlji,
zamilovat ću Nemilu,
Ne-narodu mom reći ću: 
‘Ti si narod moj!’
a on će reći: ‘Bože moj!’«

 

 

KUŠNJA NADE BOŽJEG NARODA

 

Samo će mali ostatak izići kao prokušan iz sužanjstva; Božje je držanje jednako u kušnji Izraela pred Gospodinom:  

1 Knjiga o Kraljevima 19,18

¹⁸Ali ću ostaviti u Izraelu sedam tisuća, sve koljena koja se nisu savila pred Baalom i sva usta koja ga nisu cjelivala.«

 

... I pred Isusom:

Rim 11, 1-5

¹

Izraelova je nevjernost samo djelomična

Pitam dakle: Zar je Bog odbacio narod svoj? Nipošto! Ta i ja sam Izraelac, iz potomstva Abrahamova, plemena Benjaminova. ²Nije Bog odbacio naroda svojega koga predvidje. Ili zar ne znate što veli Pismo, ono o Iliji – kako se tuži Bogu na Izraela: ³Gospode, proroke tvoje pobiše, žrtvenike tvoje porušiše; ja ostadoh sam i još mi o glavi rade. ⁴Pa što mu veli Božji glas? Ostavih sebi sedam tisuća ljudi koji ne prignuše koljena pred Baalom. ⁵Tako dakle i u sadašnje vrijeme postoji Ostatak po milosnom izboru.

 

U svakom slučaju, ako iz kušnje iziđe ostatak, to je čista milost.

Ispunjenje obećanja je ljudski neostvarivo; Božjem narodu prijeti opasnost posvjetovnjenja, on postaje sve svjesniji djelovanja Kneza ovoga svijeta (Job 1 i 2). Ova je kušnja nade najunutarnjija, ona najjače čisti. Što je Bog bliže, to jače kuša:

Judita 8,5

 ⁴Judita odonda življaše kao udovica već tri godine i četiri mjeseca. ⁵Načinila je sebi sobu na ravnome kućnom krovu, navukla preko bokova kostrijet i nosila haljine udovičke. ⁶Postila je sve dane udovištva svoga, osim uoči subote i za samih subota, uoči mlađaka i za samih mlađaka te za svetkovina i blagdana doma Izraelova. ⁷Bila je lijepa i naočita. Njezin muž Manaše bijaše joj ostavio zlata i srebra, slugu i sluškinja, stoke i zemljišta, i tako je živjela. 

 

Kušnja će se završiti posljednjim sudom: nastupom Kraljevstva, ulaskom budućeg svijeta u ovaj svijet.

 

OSOBNA KUŠNJA ČOVJEKA

 

Jedna druga strana kušnje jest patnja, i to naročito patnja pravednika. Tu je kušnja najoštrija, a Božja prisutnost najbliža. Više nema suočavanja s nemogućim već s apsurdnim. Više se u čovjeku ne javlja napast da sumnja u Božju moć, da Mu se iznevjeri ili da Mu pretpostavi svijet već čovjeka spopada napast vrijeđanja i hule Boga, a to je način Sotone kako svjedoči on o Bogu.

Tu čovjek bježi u misterij Božje Mudrosti (Knjiga o Jobu) u nejasnoj spoznaji da kušnja postupno izmiruje čovjeka s misterijem Boga (usporedi Postanak 22, kušnja Abrahamova).

Jasniji obrisi toga se vide kod Izaije u spjevu o Sluzi (Iz 52,13-53,12), a nadasve u knjigama koje su plod velike patnje (Danijel 9,24-27; 12,1-4).

Izaija 52, 5-7

 ⁵Ali sada, čemu sam ja ovdje« – riječ je Gospodnja – »kad je moj narod bio bez razloga porobljen, a gospodari njegovi likuju« – riječ je Gospodnja – »i bez prestanka se danomice ime moje huli? ⁶Zato će narod moj poznati moje ime i shvatit će u onaj dan da sam ja koji govorim: ‘Evo me!’«
⁷

Buđenje Gospodina Boga i Jeruzalema

Kako su ljupke po gorama
noge glasonoše radosti
koji oglašava mir, nosi sreću,
i spasenje naviješta,
govoreć Sionu:
»Bog tvoj kraljuje!«

 

Izaija 52, 13-15

¹³

Četvrta pjesma o Sluzi Božjem

Gle, uspjet će sluga moj,
podignut će se, uzvisit’ i proslaviti!
¹⁴Kao što se mnogi užasnuše vidjevši ga
– tako mu je lice bilo neljudski iznakaženo
te obličjem više nije naličio na čovjeka –
¹⁵tako će on mnoge zadiviti narode,
i kraljevi će pred njim usta stisnuti,
videć’ ono o čemu im nitko nije govorio,
shvaćajuć’ ono o čemu nikad čuli nisu...

 

Izaija 53, 2-12

²Izrastao je pred njim poput izdanka,
poput korijena iz zemlje sasušene.
Ne bijaše na njem ljepote ni sjaja
da bismo se u nj zaglédali,
ni ljupkosti da bi nam se svidio.
³Prezren bješe, odbačen od ljudi,
čovjek boli, vičan patnjama,
od kog svatko lice otklanja,
prezren bješe, odvrgnut.

⁴A on je naše bolesti ponio,
naše je boli na se uzeo,
dok smo mi držali
da ga Bog bije i ponižava.
⁵Za naše grijehe probodoše njega,
za opačine naše njega satriješe.
Na njega pade kazna – radi našeg mira,
njegove nas rane iscijeliše.
⁶Poput ovaca svi smo lutali
i svaki svojim putem je hodio.
A Gospodin je svalio na nj
bezakonje nas sviju.
⁷Zlostavljahu ga, a on puštaše,
i nije otvorio usta svojih.
K’o jagnje na klanje odvedoše ga;
k’o ovca, nijema pred onima što je strižu,
nije otvorio usta svojih.

⁸Silom ga se i sudom riješiše;
tko se brine za njegovu sudbinu?
Da, iz zemlje živih ukloniše njega,
za grijehe naroda njegova nasmrt ga izbiše.

 

⁹Ukop mu odrediše među zločincima,
a grob njegov bî s bogatima,
premda nije počinio nepravde
nit’ su mu usta laži izustila.

¹⁰Al’ se Bogu svidje da ga pritisne bolima.
Žrtvuje li život svoj za naknadnicu,
vidjet će potomstvo, produžit’ sebi dane
i Gospodnja će se volja po njemu ispuniti.

¹¹Zbog patnje duše svoje vidjet će svjetlost
i nasititi se spoznajom njezinom.
Sluga moj pravedni opravdat će mnoge
i krivicu njihovu na sebe uzeti.
¹²Zato ću mu mnoštvo dati u baštinu
i s mogućnicima plijen će dijeliti,
jer sâm se ponudio na smrt
i među zlikovce bio ubrojen,
da grijehe mnogih ponese na sebi
i da se zauzme za zločince.

 

Izaijin rukopis (stručno:IQIsa) sadrži gotovo cijeli Izaijin tekst, to je jedan od najdragocjenijih rukopisa nađenih u Kumranu 1947.

Poglavlja od 40-55 nazivaju se Deuteroizaijom i Knjigom utjehe (sa 700. godinom Izaiji nestaje traga, a rukopis nastavljaju i nadopunjavaju učenici i suradnici. Izaija je pozvan u proročku službu 740-700). Deuteroizaija nastaje kad je Jeruzalem razoren, narod u sužanjstvu, a perzijski vladar Kir (539) istupa kao osloboditelj. Stil i sadržaj upućuju na to da je taj dio napisan potkraj babilonskog sužanjstva. Novi zavjet prepoznaje u pjesmama o Sluzi Božjem Isusa Krista (Mt 3,17; Lk 4,17-21; Dj 3,13; 8,32-33).

 

 

Kušnja se u ovih proroka čini nerješivom na planu pojedinca; izvor joj je izvan čovjeka (Mudr 1,13; 2,24), ona je prirodna činjenica koja se tiče ljudskog roda. A jedna će je jedina osoba moći svrnuti u život, netko nad kim Sotona neće imati vlasti i koji će biti solidaran s ‘mnoštvom’ i onda kad se bude morao za nj žrtvovati.

Sud će uslijediti o dolasku Sluge.

 

 

KUŠNJA ČOVJEŠTVA

 

Izabranje je najizražajnija objava nezaslužene Božje ljubavi, Božje slobode. Stoga je ono poziv čovjeku da u svom odgovoru pokaže najveću mjeru slobode.

Kušnja je upravo ono polje koje je ostavljeno tom odgovoru. Stablo spoznaje (Postanak 2,17) je oblik te kušnje: Božja briga i ljubav za vrhovnika stvorenja, za čovjeka ne nameće se već ju čovjek sam slobodno izabire. Time se otkriva temeljno ljudsko stanje: čovjek jest ono što jest, on je potpuno odgovoran samo na temelju svoje neprekidne mogućnosti da izabire Boga čija je čovjek ‘slika’, slika po svom pozivu.

Adam izabire sebe za boga jer je između kušnje i izbora nastupila kriza, napast čiji je osobni tvorac u krajnjem potezu Sotona (Postanak 3; usporedi Job 1-2). Vidimo da je napast nešto više od kušnje: to je grijeh koji ‘hvata zgodu’ i vodi u smrt:

 

Rim 7,9-13

⁹Da, ja sam nekoć živio bez zakona. Ali kad je došla zapovijed, grijeh oživje. ¹⁰Ja pak umrijeh i ustanovi se: zapovijed dana za život bî mi na smrt. ¹¹Doista grijeh, uhvativši priliku, zapovijeđu me zavede, njome me i ubi. ¹²Tako: Zakon je svet, i zapovijed je sveta, i pravedna, i dobra.
¹³Pa zar se to dobro meni u smrt prometnu? Nipošto! Nego: grijeh, da se grijehom očituje, po tom dobru uzrokuje mi smrt – da grijeh po zapovijedi postane najvećim grešnikom.

 

 

Tu dolaze i novi elementi: Zli, koji je i Lažac, nastupa kao Zavodnik. Čovjek izabire svoju samoću samo zato što misli da će u njoj naći život, ali je prevaren i nalazi goloću i smrt. Prema tomu, njegova kušnja u osnovi znači bitku protiv laži, borbu da se odabire po istini jer se samo u njoj doživljava iskustvo slobode:

 

Iv 8, 32-44

 

³²upoznat ćete istinu
i istina će vas osloboditi.«

³³Odgovore mu: »Potomstvo smo Abrahamovo i nikome nikada nismo robovali. Kako to ti govoriš: ‘Postat ćete slobodni’?« ³⁴Odgovori im Isus:
»Zaista, zaista, kažem vam:
tko god čini grijeh, rob je grijeha.
³⁵Rob ne ostaje u kući zauvijek,
a sin ostaje zauvijek.
³⁶Ako vas dakle Sin oslobodi,
zbilja ćete biti slobodni.
³⁷Znam: potomstvo ste Abrahamovo,
a ipak tražite da me ubijete
jer moja riječ nema mjesta u vama.
³⁸Ja govorim što vidjeh kod Oca,
a vi činite
što čuste od svog oca.«

 

³⁹Odgovoriše mu: »Naš je otac Abraham.« Kaže im Isus:
»Da ste djeca Abrahamova,
djela biste Abrahamova činili.

⁴⁰A eto, tražite da ubijete mene,
mene koji sam vam govorio istinu
što sam je od Boga čuo.
Takvo što Abraham nije učinio!
⁴¹Vi činite djela oca svojega.«

Rekoše mu: »Mi se nismo rodili iz preljuba, jedan nam je Otac – Bog.«

⁴²Reče im Isus:
»Kad bi Bog bio vaš Otac,
ljubili biste mene
jer sam ja od Boga izišao i došao;
nisam sâm od sebe došao,
nego on me posla.
⁴³Zašto moje besjede ne razumijete?
Zato što niste kadri slušati moju riječ.
⁴⁴Vama je otac đavao
i hoće vam se vršiti prohtjeve oca svoga.
On bijaše čovjekoubojica od početka
i ne stajaše u istini
jer nema istine u njemu:
kad govori laž,
od svojega govori
jer je lažac i otac laži.

 

 

 

KUŠNJA KRISTOVA

U Isusu Kristu, Gospodinu se kušnja i napast podudaraju; tamo gdje su Adam i narod podlegli, a siromasi izgledali satrti, On je sve kušnje podnio i napasti nadvladao jer su one potekle iz ljubavi prema izabranju koju je pobjedom Isus usavršio.

Matej 4,1-11

Kušnja u pustinji

(Mk 1, 12–13; Lk 4, 1–13)
Duh tada odvede Isusa u pustinju da ga đavao iskuša. ²I propostivši četrdeset dana i četrdeset noći, napokon ogladnje.
³Tada mu pristupi napasnik i reče: »Ako si Sin Božji, reci da ovo kamenje postane kruhom.« ⁴A on odgovori: »Pisano je: Ne živi čovjek samo o kruhu, nego o svakoj riječi što izlazi iz Božjih usta.«
⁵Đavao ga tada povede u Sveti grad, postavi ga na vrh Hrama ⁶i reče mu: »Ako si Sin Božji, baci se dolje! Ta pisano je: Anđelima će svojim zapovjediti za tebe
i na rukama će te nositi
da se gdje nogom ne spotakneš o kamen.«

⁷Isus mu kaza: »Pisano je također: Ne iskušavaj Gospodina, Boga svojega!«
⁸Đavao ga onda povede na goru vrlo visoku i pokaza mu sva kraljevstva svijeta i slavu njihovu ⁹pa mu reče: »Sve ću ti to dati ako mi se ničice pokloniš.« ¹⁰Tada mu reče Isus: »Odlazi, Sotono! Ta pisano je:
Gospodinu, Bogu svom se klanjaj
i njemu jedinom služi!«

¹¹Tada ga pusti đavao. I gle, anđeli pristupili i služili mu.

 

 

Isus je pobjedio napasnika na njegovom vlastitom terenu, u pustinji:

 

²⁴

Ponovni pad

(Mt 12, 43–45)
»Kad nečisti duh iziđe iz čovjeka, luta bezvodnim mjestima tražeći spokoja. Kad ga ne nađe, rekne: ‘Vratit ću se u kuću odakle iziđoh.’   ²⁵Došavši, nađe je pometenu i uređenu.²⁶Tada ode i uzme sa sobom sedam drugih duhova, gorih od sebe, te uđu i nastane se ondje. Na kraju bude onomu čovjeku gore nego na početku.«

 

Isus je čovjek koji se konačno i stvarno hrani riječju Božjom, a također je on i Bog spasitelj kojega Njegov narod ne prestaje iskušavati (Mt 16,1; 19,3; 22,18). Kralj vjerni, Dobri pastir ljubi svoje do kraja, a Križ je ona velika kušnja kojom Bog ‘provjerava’ njegovu ljubav (Iv 3,14 sl):

 

²⁷

Isus tumači smisao svoje smrti

»Duša mi je sada potresena
i što da kažem?
Oče, izbavi me iz ovoga časa?
No, zato dođoh u ovaj čas!

 

Pouzdanje sinovsko u Očevu ljubav prema izboru donosi Mu mržnju svijeta i pobjedu nad njime (Iv 15,18; 16,33).

Ivan 16,33

³³To vam rekoh da u meni mir imate.
U svijetu imate muku,
ali hrabri budite –
ja sam pobijedio svijet!

 

Sluga i Janje Božje koje nosi grijeh ljudi na križ, On napast preobražava u sinovsko žaljenje, a apsurdnu smrt u uskrsnuće:

 

Matej 27,46

⁴⁶O devetoj uri povika Isus iza glasa: »Eli, Eli, lema sabahtani?« To će reći: »Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?«

 

Luka 23,46

⁴⁶I povika Isus iza glasa: »Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj!« To rekavši, izdahnu.

 

Filipljanima 2,8 sl

⁸ponizi sam sebe,
poslušan do smrti,
smrti na križu.

 

⁹Zato Bog njega preuzvisi
i darova mu ime,
ime nad svakim imenom,
¹⁰da se na ime Isusovo
prigne svako koljeno
nebesnikâ, zemnikâ i podzemnikâ.
¹¹I svaki će jezik priznati:
»Isus Krist jest Gospodin!« –
na slavu Boga Oca.

 

Isus je novi Adam i slika Očeva čija se napast vremenski smjestila i usjekla u svijet i čovječanstvo između Bogojavljenja i vršenja Kristova poslanja:

 

Marko 1, 11-14

 ¹¹a glas se zaori s nebesa: Ti si Sin moj, Ljubljeni! U tebi mi sva milina!
(Mt 4, 1–11; Lk 4, 1–13)
I odmah ga Duh nagna u pustinju. ¹³I bijaše u pustinji četrdeset dana, gdje ga je iskušavao Sotona; bijaše sa zvijerima, a anđeli mu služahu.
¹⁴

II. ISUSOVO DJELOVANJE U GALILEJI

Početak propovijedanja

A pošto Ivan bijaše predan, otiđe Isus u Galileju...

 

 

 

Dokle god bude trajalo to poslanje, On će tu napast susretati kao protutežu volji Očevoj: s roditeljima, s Petrom, s traženjem spektakularnih znakova, s vremenitim mesijanizmom i posljednjom napašću smrtne borbe i, pobijedivši napasnika od početka do kraja svoje kušnje, najzad uvodi novo čovječanstvo u njegovo istinsko stanje, u stanje sinovskog poziva (Lk 4,13; Heb 2, 10-18).

 

Hebrejima 2, 17-18

¹⁷Stoga je trebalo da u svemu postane braći sličan, da milosrdan bude i ovjerovljen Veliki svećenik u odnosu prema Bogu kako bi okajavao grijehe naroda. ¹⁸Doista, u čemu je iskušan trpio, može iskušavanima pomoći.

 

KUŠNJA CRKVE

 

Blizina Gospodinova povratka do krajnosti zaoštrava suprotstavljenost svjetla i tame. U srpljivosti i ustrajnosti Crkva je mjesto kušnje gdje progonstvo mora učvrstiti vjernost (kod Luke 8,13 sl; 21,12-19; kod Mateja 24,9-13). Zato se Crkva u Otkrivenjima u isti mah pojavljuje kao progonjena i kao spašena. Ona je čista, ali još na kušnji.

 

 

KUŠNJA KRŠĆANINA

 

Kušnja je prolaz ‘prema Bogu’, kroz Njegov naum koji smjera na to da čovjeka pobožanstveni u Kristu, kušnja i njezino sotonsko izrabljivanje, napast neizbježni su: po njima se iz darovane slobode prelazi u življenu, iz izabiranja u savez.

Glava III

ZAKLJUČAK

Svatko tko je na kušnji, ima izbor, čitavu lepezu izbora.

Pred onoga koji ne vrši Riječ dolaze veće ili manje, češće ili iznenadne napasti.

Mnoge od njih su smiješne, mnoge izgledaju naivno, mnoge su prepoznatljive i kršćanin već zna odgovoriti molitvom na razne takve napasti.

Kada je u procesu „obrezivanja” svoga srca, kršćanin će pobjeći od napasti i od najmanje naznake napasti koja ga spopada.

No, ako kršćanin samo malo „zadrijema”, već je pao u napast i tada zna da ga jedino dobra ispovijed i dobra molitva mogu izbaviti od takvoga opasnoga udaljavanja s puta koji mu Bog savjetuje.

„Sloboda i milost. Kristova milost nije u suprotnosti s našom slobodom, kad je ova u skladu s osjećajem za istinu i dobro što ga je Bog stavio u ljudsko srce. Naprotiv, kako kršćansko iskustvo to posvjedočuje napose u molitvi, što smo poučljiviji poticajima milosti, to nam više raste nutarnja sloboda i sigurnost u kušnjama kao i pred pritiscima i prinudama vanjskog svijeta. Djelovanjem milosti Duh Sveti nas odgaja za duhovnu slobodu da nas učini slobodnim suradnicima svoga djela u Crkvi i svijetu (KKC čl. 1742, str. 451).”

„Duh Sveti nam omogućuje razlučivati između kušnje, nužne za rast nutarnjeg čovjeka, što vodi k 'prokušanoj kreposti' (Rim 5,3-5), i napasti koja vodi u grijeh i smrt. Moramo također razlikovati što je 'biti napastovan' a što je 'pristati' na napast. Konačno, dar razlučivanja razobličuje varku napasti: prividno, njezina je ponuda 'dobra, zamamljiva za oči i poželjna' (Post 3,6), a, u stvari, plod joj je smrt (KKC čl. 2847, str. 694).”

Kušnja dolazi od Boga koji je Dobri, koji je Život.

Napastuje nas zloduh i razni poslušnici raznih zloduha, lažnih bogova koje zamišljamo u svojim glavama; zloduh je propali anđeo svjetla koji pade ispod svakoga ponora, zna da su mu dani odbrojani, kruži naokolo kao ričući lav, gledajući koga da proždre, oponaša Boga ne bi li oko sebe okupio što više duša koje je zaveo da bi podigao veliku pobunu i povukao sve i svakoga u svoj pakao; to nije Pravi Bog jer Bog dolazi narodima, javno se obznanjuje kao što je javno i poginuo na Križu, kao što nam je javno predao Deset zapovijedi i Dvije zapovijedi ljubavi prema kojima živimo u našim savjestima i prema kojima se ravna sva kultura i civilizacija ovoga svijeta koji se neprekidno mijenja i prolazi.

No, Riječ Boga ne, neće proći nikada.

Kušnje vode u vječni život, a napasti su smrt. 16.02.2021. 10:50

„Pravom radošću smatrajte, braćo moja, kad upadnete u razne kušnje 3 znajući da prokušanost vaše vjere rađa postojanošću. 4 Ali neka postojanost bude na djelu savršena da budete savršeni i potpuni, bez ikakva nedostatka (Jak 1,2-4).”

„I sav će ovaj zbor znati da Gospodin ne daje pobjedu mačem ni kopljem, jer je Gospodin gospodar bitke i on vas predaje u naše ruke (1 Sam 17,47).”