Sjećanja ponekad zamiru, ali se bude
i sve ih je više i više.
I, ma koliko da se ljudi trude,
ona dolaze tiho, tiho, najtiše.
A mi odlazimo negdje i nekamo
gdje nema kraja i nema stanke,
i gdje mrtvi na smrt čekamo.
O, kako su naše veze tanke,
kako je život ljudima lijep;
da su u paklu, to niti ne znaju
i kako je sretan čovjek slijep!
I kako se mnogi nikad ne kaju!
Sjećanja ponekad bole, a nekad vesele,
obećavaju susret u slavi
i zato se često sa mnom podijele
teški trenutci kao jedini pravi.
A ja, počašćena kao nitko, igram i plačem
do kraja dana, do kraja noći
jer sjećanja silna, okrunjena dračem,
potpuno jasna, opet će doći
i dolazit će u srce rasplakano,
čitavu vječnost i od ova života malo,
sve dok se društvo, od njih satkano,
ne uzdigne iznad svega što bilo je palo.
Reću ću tada: sad naše je vrijeme,
naša je sreća i ljubav sva
jer spalo je s nas ono teško breme;
sada je slavlje života vječnoga.
nedjelja, 18. lipnja 2017. 18:44:45
No comments:
Post a Comment
just do it