Sunčeva kotlina

Nad visovima tamnim sunce prosijava,
oblaci se mekušasti anđelima čine
koji bajnu djevu postojano prate
na tom najvišemu vrhu što se osiljava
jer baš njemu zraka najtoplija sine,
jer baš tamo anđeli se uvijek vrate

pa se možda pita ovo nebo strasno
nije li ta djeva neka anđelica-žena
koja smjerno svoje djeveruše zove
da načine novo jutro krasno
i da pojavi se nova zora, osnažena
kao što su čvrste stijene ove.

Okupljeni oblaci kao da su zastali
u vremenu i mjestu, i u stavu
kojim počast odaje se samo velikome Bogu
u zahvalnosti zbog toga što su nastali
baš u času kad se san pretvorio u javu, 
kad se djeva našla u tom nebeskome logu.

Zna se, čitav svijet to sada čuje, zna
da je uspela se  pozivom svih vrhova,
posljednji se put oprašta od svih dana 
kao da je nekom novošću zaručena,
kao da je našla miris svježih vrtova,
kao da je ona sama postala ta zora rana.

Kome li je osvanula, kome li okrenula je lice,
da li zove, da li gleda tajnu, sasvim čistu
koja rosnim kapima htjela bi umivati
ove oblake i nebo, život, zemlju, ptice?
Da li zov je doveo je samom Bogu Kristu
jer ona sad više ne želi usnivati?

Da li dozvala je sunčeva toplina,
je li saznala pred svima ovu tajnu prva
da je danas suncem zrake usmjerio
onaj Sveti Duh od planina i kotlina
baš posebno, baš tamo gdje se oblak surva
da bi anđele sve, djeveruše uvjerio

da se svi okupe novom danu što se rađa
jer je bilo malo znakova o tome?
Saznala je dok je milovala tmina,
nitko nije mogao naslutiti da je zora mlađa
i da ruku nije dala bilo kome
već je predala se ljubavi kotlinskoga sina.
‎petak, ‎9. ‎lipnja ‎2017.  02:51:18