Izgubljena violina ova maestrala
našla se na rukama bića duge kose,
usred šume što prkosi navalama njina vala,
pa već utaplja se u dubini šumske rose.
Možda to je biće poželjelo zaguditi
kad se iznenada našlo samo s instrumentom,
ali tad bi možda moglo maestrala zaluditi
i te mračne šume što ih mrsi svom lamentom.
Mora da je neka vila odbjegla od snivanja
jer oko nje proziran se veo vrti,
a i šuma kao da je puna svjetlosnih umivanja;
ipak je sačuvala to biće umjetničke smrti
jer da nije vjetra bilo i velike rosne vode,
tko zna što bi zadesilo prozirnu vilu.
Ona svirala je plešući sva kao da je vode
šumska svjetla prema svome krilu.
Maestral joj gudalo otpuhnuo,
zalio ga rosom ove jedne kapi
potom Palčici kosu je otprhnuo;
sada ona gleda kako rosa hlapi,
utonula sva u nju kao da je malo more.
Možda sjetit će se da se mora vratiti,
možda je u tužnom šoku dok joj prsti gore.
Tko bi rekao da vile mogu patiti
i tko bi potvrdio da ne postoje.
Zar joj nisu lahoraste kose ove,
zar ta violina nema svoje boje
kao pravo drvo s kojeg neka glazba zove?
petak, 2. lipnja 2017. 11:13:13
No comments:
Post a Comment
just do it