Izmolit ću od Tebe, Bože, mali popravak,
evo, već Ti dulje vrijeme s tim dosađujem.
Smiluj se nama, vrati onaj mir i sreću.
Već sam za Te zrela, već mi teče zadnji stavak,
kako dozivaš me k sebi već Te čujem;
znam da uslišanje ovdje vidjet neću.
Kada opet sretnemo se u Tvojoj slatkoći,
kako bit će meni divno, meni krasno
Tvoje ljubavi se nagledati
koja mene uze u toj svetoj nemoći
da ostvarim ime časno;
sve ćemo to potanko raspredati.
A za tebe, oče moj zemaljske duhovnosti,
imala bih molbu veliku i nepreglednu,
da mi ona vrata molitvom pripraviš.
Roditelju moj, srce vjekovite skromnosti,
dao si mi sve od sebe, baštinu prevrijednu
pa te molim da mi nauke popraviš.
Svako srce kuca samo radi Boga,
ali svaki život nije uvijek isto svet;
neki ljudi prepoznaše što su dari,
a to je najvažnije za Sina Propetoga
koji dragovoljno krenuo je mrijet
da bi slao Duha spasa, Duha svojih čari.
Najsretniji onaj koji skromnost nosi,
kako lijepo, istinito taj mi dar izgleda.
Skroman čovjek najveće se mudrosti napaja
pa kad zli bi nešto, skromnost ga pokosi
jer nju dragi Bog i drago Nebo nikad ne da.
Skroman, braćo, nikada ne zdvaja
već se puti mnogi otvaraju njemu.
U mom srcu skromost ti se tvoja slavi,
na daleko, na duboko ja se sjećam nje.
Ona me je poučila svemu,
zbog nje ja sam živa kao rosa travi,
zbog nje duša razlikuje duhove.
Da li sjećate se toga stvora
što nam ga podari milost Isusova?
Kome sada došao je kraj poslanja?
Je li nama stigla naša hora
ako nismo prepoznali što je jakost Izakova?
I do kada čekat će se takvoga postanja?
Ti si, Gospodine, baština moja,
reci meni kako skromnost sad postići,
kako počast sada odat nemrtvome?
Sve dok ja ne nađem toga kroja,
u sve dane pokornim ću putem ići,
klanjat ću se Sakramentu Presvetome.
In memoriam confessoris meum,
nedjelja, 11. lipnja 2017. 12:28:20
No comments:
Post a Comment
just do it