Poezija nije drugačija od filozofije,
matematike ili od heklanja.
Poezija je često bolesna od atrofije,
a još češće je tužna od čekanja,
ali to se za svakoga može reći.
Ona uglavnom radi sebe nastaje
pa joj zato je lik pomalo lebdeći,
ali ona od sebe uvijek se daje.
Za nju kao da nema te škole
koja bi je uspješno poroditi,
ali kad svi drugi je vole,
ona se počinje zrelo ploditi
i živi, živi povremeno,
neprekidno se smrti boji
kada ju gledaju sneno
i kad se od drugih odvoji.
Da, toliko je sebična
da je drugi odmah prepoznaju
jer svima je slična,
jer u njoj svi drugi traju.
Ni za politiku škole nema,
niti za velika otkrića;
poezija samo teren priprema
za buduća ljudska bića.
Kamo sreće da sam ju srela
u svome srcu ili u biti,
dok još bijah nezrela,
dok mogla sam suze liti.
srijeda, 14. lipnja 2017. 19:23:10
No comments:
Post a Comment
just do it