Žrtve

„Krv brata tvoga iz zemlje k meni viče” Post 4,10

Ljudi su često žrtve nečijega zlostavljanja, a često govorimo da su žrtve svojih uvjerenja, da su žrtve ideologija, da su žrtve rata i slično.

No, čovjek je uvijek žrtva nekog drugog čovjeka, a ne nečega neodređenoga. Mnogi ljudi su žrtve nekih drugih ljudi.

Žrtva je teže stradanje kada čovjek nastrada protiv svoje volje, kada ne bi pristao na žrtvu ako bi ga tko pitao.

Ljudi koji napadaju, ubijaju i zlostavljaju druge ljude te čine od njih svoje žrtve, ne ubijaju zato što su poslušni vođama ili ideologijama već zbog toga što su ubojice, a vrlo često i žrtve onih koji naređuju ubijanje i također, to su često bolesnici.

Čovjek često ima neko slabašno pravo izbora hoće li biti žrtva ili će bježati, ili će se boriti za život.

Ljudi su mnogi žrtve ratova kao civilne žrtve koje nisu imale puno izbora, čitavi narodi bili su u povijesti ljudskoga roda žrtve drugih ljudi kada nisu imali izbora, samo nadu da će ratovi prestati. To je ogromno mnoštvo civilnih žrtava rata.

Bog milostivo gleda na te jadnike i proslavlja ih u nebesima.

Bog zapita Kaina: „Gdje ti je brat Abel?”

„Ne znam”, odgovori: „ zar sam ja čuvar brata svoga?”

Gospodin nastavi: „Što si učinio?

Slušaj! Krv brata tvoga iz zemlje k meni viče.” Post 4,9-10

Ljudi koji pristaju biti žrtve, to jest ugroziti ili žrtvovati sebe i svoj život u samoobrani i radi obrane svoje obitelji, svoje domovine i svoga naroda, to jest naroda koji bi mogao postati civilna i uzgredna žrtva rata, i kada i ubiju, najčešće nisu ubojice nego branitelji. Njihova žrtva nema cijene jer postižu svojom obranom veliku dobrobit za mnoge druge ljude.

Najplodnija žrtva na svijetu je žrtva koju prinosi Isus, Sin Božji i Sin Čovječji za otkup svih ljudi od njihovih grijeha.

„Ja sam pastir dobri, poznajem ovce svoje i ovce moje poznaju mene, kao što Otac poznaje mene i kao što ja poznajem Oca. I ja dajem život svoj za ovce.” Iv 10, 14-15

„Zato me ljubi Otac moj što ja dajem život svoj, da ga opet uzmem. - Nitko mi ga ne može oduzeti, nego ga ja sam od sebe dajem. Imam vlast dati ga, imam vlast opet ga uzeti; takva je zapovijed koju sam primio od Oca svoga” Iv 10,17-18

Onaj tko podnosi svakodnevne žrtve samo zbog toga da ih prinese Bogu kao dar, to jest onaj čovjek koji se predaje kao žrtva i koji prinosi čitavoga sebe i čitav svoj život Bogu na dar, samo zbog Isusa Krista i doprinosa Isusovoj žrtvi, najslavnija je ljudska žrtva Bogu.

Tko odlazi u daleke ratove pod izgovorom da to čini za vjeru i Gospodina, taj bi se morao preispitati. Jer u ratu se vjera ne brani, ona se ne mora braniti, a vjernik koji želi obraniti vjerski život svoj i svoje obitelji ili čitavoga naroda, čini to isključivo molitvom, postom, milostinjom i prinošenjem svega na Oltar Boga svoga, u Euharistijskom slavlju. To je slavlje spomen na žrtvu Isusa Krista, zahvalnost Bogu za Njegovo otkupljenje svih ljudi od zla i grijeha i slavlje vjerničkog života. To je slavlje usko povezano sa slavljem sakramenta Pomirenja gdje

čovjek pojedinac predaje svoje grijehe Gospodinu da bi mu Bog oprostio i izbrisao te grijehe i kako bi potom čovjek mogao na Euharistijskom slavlju blagovati Tijelo i Krv Isusa Krista kao na najslavnijoj zajedničkoj gozbi svih vjernih, svih žrtava, živih i preminulih, kao na gozbi slave Kristove u kojoj se proslavljaju svi ljudi koji su se poradi Krista i za Njegovu stvar predali dobrovoljno kao žrtve svakodnevnih životnih neprilika, navala neprijatelja i najrazličitijih napada.

Mnogi su ljudi žrtve svojih vlastitih grijeha i svoga opredjeljenja protiv Isusa Krista.

Mnogi su, pak, Kristovi vjernici žrtve svih ljudi, pristalica ideologija koje zagovaraju rat protiv samoga Boga i Njegovih vjernika.

U tom nametnutom ratu za kršćane, često stradavaju svi vjernici kao civilne i uzgredne žrtve, ali i kao žrtve poradi Isusa Krista, a naročito stradaju branitelji, Kristovi vjernici koji su sebe predali na Oltar za svoje obitelji i za svoju domovinu.

Pojedinac koji se bori u ratu za obranu od napada neprijatelja na svoju domovinu s uvjerenjem da se bori za Boga, a nikada nije ni molio, ni postio, niti slavio Boga, žrtva je svojih zabluda. Jer domovina, ma kako bila kršćanska, to jest, makar postoji većina kršćana u toj domovini, nije Bog sam kojega nije potrebno braniti već je to Bog kojega se moli i slavi kako bi se duša proslavila u Bogu, na zemlji i na nebesima. Jer da neka država jest potpuno kršćanska u istinskom smislu, ne bi se kršćanska braća toliko međusobno ubijala.

Najslavnija je zemaljska pobjeda požrtvovnost molitvi i postu te u slavljenju Boga kojima je plod i rezultat sprječavanje ratova i sukoba.

17.05.2019. 11:15

„Blago mirotvorcima, oni će se sinovima Božjim zvati!” Mt 5,9