Duhovni biljeg Isusa Krista

„Mi uvijek i svuda na svom tijelu nosimo smrtne patnje Isusove, da se na našem tijelu očituje i život Isusov. Mi se uvijek, dok smo živi, predajemo smrti zbog Isusa, da se i život Isusov očituje na našem tijelu”, govori sveti Pavao o kršćanima, apostolima u Drugoj Poslanici Korinćanima, u glavi 4, u retku 10.

On za tijelo pridržava sposobnost koja sačinjava jedno od čovjekovih dostojanstava – sposobnost rađanja (Dufour, str. 1346)...; za Pavla grijeh protiv tijela vjerojatno znači grijeh protiv ljudske osobe u cijelosti.

Kad pati ljudsko tijelo, bilo u svojoj svetosti, bilo u grešnosti; bilo u čednosti ili u naglašenoj putenosti, pati čitav, cijeli, potpuni čovjek, jednako kao što i kod duševne, odnosno mentalne boli, čovjek pati duševno i tjelesno, dijelom i duhovno. Čovjek je i duševan i duhovan, i tjelesan, ali je u prvom redu – čovjek, osoba. Čovjek je kompaktan i cjelovit, ne može se nikako odvojiti ili rastaviti na sastavne dijelove.

Duševan život prožima duh i tijelo, a tjelesnost podrazumijeva i duh osobe (koji ne može ne biti aktivan), i dušu svakog pojedinca.

Čovjek koji pati često je toga svjestan i ta hladna svijest u čovjeku i njegovoj patnji kao da je odijeljena na neki način jer kao da na tu svijest patnja ne utječe, ne utječe na pomućenje svijesti. No, s druge strane, što je čovjek više svjestan neke nevolje, on pati teže nego čovjek koji je manje svjestan. I svijest čovjekova pati, to je očigledno kada pokušava komunicirati svoju patnju, ali ne zna uvijek reći od čega pati, što i gdje boli čovjeka, i zašto.

Kad Pavao kaže Korinćanima: „Mi na svom tijelu nosimo smrtne patnje Isusove”, on vjerojatno misli na život, patnju i smrt Isusa Krista koji u molitvenoj milosti apostola komunicira njima sebe. Tek naknadno se može promatrati stigme na tijelu apostola Pavla za koje on sam potvrđuje da ih nosi kao biljege Isusove (Gal 6,17).

Na jednom se mjestu i Isus izražava kao da dijeli duh i tijelo:

„Duh je onaj koji oživljava, a tijelo ne vrijedi ništa. Riječi koje sam vam ja rekao jesu duh i život (Iv 7,63).

No, tu je naglasak na vječnom životu u kojemu se dah ljudski vraća Bogu, u kojemu se duh predaje u Božje ruke, a raspadljivo tijelo se vraća produhovljeno na Sudnji dan svojoj biti, svojoj osobnosti.

Kada Bog začinje ljudsko dijete, muškarac i žena jesu jedno, jedan čovjek, jedna osoba koja jest ljubav, predavanje, primanje i stvaralaštvo u zajedništvu Duha. Muškarac i žena su često duhovno jedinstveni, duševno spojeni, a tjelesno udaljeni gdje udaljenost predstavlja nasilje i stvara čežnju za sjedinjenjem.

„Plodite se i množite (Post 1,28)”, reče Bog ljudima u početku stvaranja, ženi i muškarcu: „Napunite zemlju i sebi je podložite.”

I bi tako, čovjek se razmnožava, upravlja svime, puni zemlju i podlaže je sebi.

Muškarac i žena jesu čovjek. Oni su kao roditelji čvrsto vezani, mada možda i nisu toga svjesni. Postaju otac i majka. Dobivaju i rađaju djecu od Boga. Za dijete roditelji su gotovo kao bogovi, oni svi zajedno čine obitelj i krvnu vezu, duševnu i tjelesnu, životnu i duhovnu.

Muškarac - otac predstavlja Božju plodnost u češćoj inicijativi dok žena - majka predstavlja plodnost u svojoj predanosti i u bogatstvu. Često se kaže da su žena i muškarac jedno drugome duše njihove.

Dakle, čovjek je plodan i rađa djecu jer je Bog tako odredio po uzoru na sebe, Duha koji stvara i rađa i koji priprema mnoštvo darova neviđenih onima koji Ga ljube. Svaka je obitelj u tome jedinstvena, svaka nosi svoju specifičnost. Čovjek postaje tako obiteljska zajednica i jedinstvenost, jedinstvo koje se može rastaviti na neki način, ali u biti rastavljanje obitelji na sastavne dijelove ne uspijeva. Veze među djecom i roditeljima nastaju po volji Boga, a to ljudsko biće ne može rastaviti ili opovrgnuti, osim kada Bog poziva nekoga k sebi.

Odvajanje tijela oca od tijela majke i njihovo odvajanje od tijela njihove djece je veliko nasilje, ubojstvo u nastanku, neposluh Bogu, put u pakao i smrtni grijeh.

Otac i majka koji čine ubojstvo svojega nerođenoga djeteta čine ubojstvo svojega tijela, ubojstvo svoje krvi, ubojstvo svoje duše i truljenje svojega duha.

Kada Bog poziva k sebi neku osobu, to može biti nova obitelj u kojoj čovjek ostavlja oca i majku da bi prionuo uza svojega partnera.

Kada Bog poziva k sebi neku osobu, to može biti napuštanje svega radi Boga, redovništvo radi Božje ljubavi i Njegovoga poziva.

Kada Bog poziva k sebi neku osobu, ta osoba može biti obitelj koja čuje poziv na molitvu i poziv na spolnu suzdržanost.

Kada Bog poziva neku osobu, to može za tu osobu biti smrt zemaljska.

No, Bog nikada ne poziva na ubojstvo.

Muž i žena su zaručnici, predali su svatko svoju riječ jedno drugome i uzeli se za ruke kako bi postali jedno.

U Svetom pismu Isus je Zaručnik svojih apostola, svojega saveza kojega je utemeljio na zemlji, On je Zaručnik Crkve koja je Njegova Zaručnica. Oni se predaju jedno drugome na vječnu ljubav, zaručuju se na hod u vječnosti i ne mogu se rastaviti na sastavne dijelove. To zaručništvo je jače nego spolna veza među ljudskim osobama, više je nego roditeljska veza s njihovom djecom, više je nego veza majke i djeteta u njezinoj utrobi, jače je od krvnog srodstva.

U sakramentu Euharistije čovjek prima Duha Božjega kroz riječ i čitanje odlomaka iz Svetoga pisma koje ljudi, vjernici razumiju u sili Duha Svetoga, u svojoj vjeri. Tu vjernici primaju život vječni koji nije samo duhovan već je i duševan i tjelesan te je jači od krvnog srodstva kada vjernik blaguje Tijelo i Krv Kristovu, kada se duša vjernika napunja Milosti i kada vjernika u svoje zajedništvo primaju svi sveti, anđeli i Bog sam. Iz toga zajedničarenja, iz tih zaruka nastaju plodovi, darovi koji se ne smiju zanemarivati, odbacivati ili omalovažavati.

Smisao različitosti spolova je u tome da čovjek nije usamljeni otok već da s nekim zajedno hoda kroz život za život u izobilju te da spozna Gospodina, Stvoritelja svojega koji ga rađa u sakrametima kao svoje ljubljeno dijete s majkom Crkvom koja je Božja Zaručnica.

Smisao poziva Božjega kojega Bog upućuje čovjeku je dostojanstvo kakvo ima samo bračni život čovjeka ili život posvećen samo Bogu kako bi u tom bračnom životu partneri naučili spoznavati jedno drugo u odricanju, više nego u međusobnom darivanju jer budući život vječni čovjeka u Bogu, njegov povratak u raj jest povratak u svoje jedino i osnovno ljudsko dostojanstvo koje počiva na ljubavi Boga. Darovati nešto vrijedno znači odreći se toga u korist drugoga dok primanje dara znači poštivanje darivatelja.

Smisao zajedničkoga obiteljskoga života je u odricanju od sebe samoga i svega što predstavlja vlastitu osobu kako bi čovjek naučio u svojoj neograničenoj slobodi podložiti svoju volju Božjoj volji jer Bog ipak najbolje zna što je potrebno čovjeku kojega je stvorio i kojega je rodio u sakramentima, a također zna ono što čovjeka čeka u vječnom životu kao iznenađenje i neočekivani dar. 08.05.2019. 21:22