Čuda i spasenje

Čudesa Božja imaju ulogu znakova za ljude bilo kakvih i bilo kojih shvaćanja.

Stvoreni svemir je čudo i znak (Jer 31,36 sl; Ps 89,6; Ps 65,9).

Zahvati Boga u povijest čovječanstva su čuda i znakovi za ljude, obnovljeno stvaranje (Br 16,30; Iz 65,18) pa makar ih današnji povjesničar smatrao običnima i razjašnjivima (Dufour, str. 160).

Providonosni događaji imaju religiozni smisao. Za svetog Augustina, kao i za mnoge druge, biljeg Božje ljubavi i moći je jednako u sabiranju žetve kao i u umnažanju kruha, a tu je važno razlučiti naviknutost i začuđenost; čudo i znak su simbolički čini koji imaju pouku i cilj pokazati zaštitničku prisutnost svemogućeg Boga (Jš 24,17).

I prorokova osoba može biti znakom jer njegov život simbolizira riječ Božju što je na djelu u njegovim postupcima (Iz 8,18 i 20,3; Ez 12,6.11 i 24,24.27).

Čudesni znakovi služe toj riječi kao podrška jer oni konkretnim gestama otkrivaju spasenje što ga obznanjuju Božji glasnici i jamče njihovu vjerodostojnost.

Čudesa se među svim znakovima ističu svojom djelotvornošću i obilježjem izvanrednoga.

Čudo je znak što na poseban način objavljuje Božju moć; naziva se podvigom, djelom moći, nečim velikim, nečim strašnim i, osobito, nečim divnim. Tim nemogućim ostvarenjima Bog očituje svoju slavu, odsjev svoje svetosti i svoje transcendentnosti.

Čudesa su i nezasluženi darovi i uslišanja Gospodnje ljubavi čiju sveobuhvatnost objavljuje sam Isus Krist koji čuda i znakove čini i tumači.

Čudesa pobuđuju vjeru u Boga, pouzdanje, zahvaljivanje i sjećanje, poniznost, posluh, strah Božji, nadu. Onaj tko već poznaje Boga i računa samo na Njega, otkriva u čudima moćno djelo Božje ljubavi i biljeg na poslanju Božjeg izaslanika te on istim pokretom vjeruje Božjoj riječi, samom Bogu.

Kada čovjek ne vjeruje u neki znak i čudo Božje, on zaboravlja Božje gospodstvo nad njime, čovjekom, ne prepoznaje Božju moć i nezasluženu ljubav, dovodi u sumnju samoga Gospodina Boga i Njegovu riječ.

Isusova čudesa su djelotvorni znaci mesijanskoga spasenja. Ti znakovi se ne smiju dijeliti od Isusove riječi: oni idu ukorak s navješćivanjem evanđelja siromasima (Mt 11,5//). Naslovi koje Isus sebi daje, ovlaštenja što ih prisvaja, spasenje što ga propovijeda, odricanja koja traži – sve to postaje po čudesima božanski vjerodostojno onome tko ne zabacuje smjesta istinitost poruke (Lk 16,31):

„Ako zaista ne slušaju Mojsija i Proroka, neće vjerovati ni ako tko od mrtvih uskrsne.”

Poruka je više od čudesa, poruka čuda je prvenstveni i jedino potrebni znak (Iv 20,29) zbog nedostižna autoriteta svog vlasnika i zbog svoje nutarnje kvalitete; ona je potvrđena i osvijetljena čudesima, ali ih prethodno mora razlučiti od lažnih znakova.

Isus, potaknut milosrđem prema ljudima, ali još više zbog svijesti da je On obećani Sluga, čudesima djelotvorno suzbija bolest i smrt te neprijateljstvo prirode prema čovjeku i sve čemu je bliži ili daljnji uzrok grijeh. Isus ne izvodi bezrazložne podvige za lakoumnike ako ne bi imali spasonosna učinka za čovjeka; značajno je stoga da se o neobičnim svemirskim pojavama izvješćuje samo u trenutku kad Isus umire da spasi sve druge dok Ga izazivaju da spasi sam sebe čudom:

„Ako si Sin Božji, siđi s križa!” (Mt 27,40b).

Oslobađanje opsjednutih najobilatiji je primjer Isusove pobjede, pobjede jačega (Lk 11,22) nad sotonom. To je, konačno, na svoj način učinak svih čudesa. Time se Isus izravno hvata ukoštac s Protivnikom, u dvoboju koji je otpočeo u pustinji, a doživjet će svoj odlučan trenutak na križu i neće se završiti prije općeg suda; u tom dvoboju je već očit đavlov poraz (Mt 8,29; Lk 10,18):

„On im reče: 'Gledao sam sotonu gdje pade kao munja s neba!”.

03.05.2019. 13:42