Junak Marijine Stijene

 

Ti si blizu, ne mogu ti doći,

osjećam se tako umornom.

Kao nikad sred božanske noći

sada vjerujem tom nebu tmurnom.

Sada nekako i znam da ti si moj

na neki način nalik zemaljskome prahu.

Jesam li završila trnoviti boj,

da li ovo znak je umiranja teškom dahu?

Možda tek je ovo prva stuba

po kojoj se krećem svijetlom raju;

nizat će se još vremena gruba

što ponekad nekog spašavaju.

Sanjat ću te jer si jedini na svijetu

kome ne moram se vraćati bez snage,

kome ne moram se klanjati u letu,

koji teži voditi me u te sfere blage.

Nikada ti nisam mogla dati

sve što dobivaš od običnih bića.

Nikada ja ovdje neću znati

što je to što čini u normali žića.

Ne znaju svi tajne te jedinstvenosti,

nitko ne zna, mi smo Isusova djeca.

I te rajske sile, i te nevinosti

koja raduje se dok još jeca.

Ali, što će s tobom biti,

ti ne mariš ako nema mene?

Zato želim samo tebe sniti,

ti si junak Marijine Stijene.

Neka bude tako u daljini,

neka bude beznadežno to svanuće.

Prije ćemo naći sebe toj manjini

što je sigurna u sveto Uskrsnuće

jer okusili smo mnogo slatka ploda,

jer smo jedno na Drvu života.

Divan drug si bio pustinjskoga roda,

godinama hranila me ta medna Golgota.

08.08.2022. 21:33