Ljudi su duhovni, duševni, tjelesni, zemaljski, nebeski, obrazovani, nepismeni... i raspršeni, rastavljeni, posvađani, zaraćeni od pamtivijeka do sutrašnjice.
Duhovnost je ljudska ono što zalijepi ljude zajedno u jedinstvenoj želji da svijetom vlada neki mir i red.
Duhovnost približava ljude koji tada nisu više stranci.
Duhovnost sjedinjuje ljude u bračne parove, u kolege, u obitelj, u različite zajednice, u domovinu, u vjeru kršćansku. Jer bez kršćanstva nema istinske, izvorne duhovnosti. Višestoljetna kršćanska kultura naučila je mnoštvo ljudi govoru, pismenosti, riječima i duhovnosti. Ljudi koji nisu posebno pismeni, a marljivi su na djelu i imaju strpljenja i vremena za učenje, promišljaju u svojim djelima o njihovom i svojem smislu postojanja i tako u zrelijoj dobi, zahvaljujući iskustvu, postaju duhovni.
Slično je sa siromasima u duhu, bez obzira na pismenost i obrazovanje, ali s naglaskom na kršćansku vjeru.
Da bismo mogli sricati Sveto pismo, moramo znati čitati i pisati, a ako znamo pročitati odlomak i razumjeti ga, možemo to učiniti i s lektirom i literaturom, a naročito u vjerskom čitanju Svetoga pisma. No, Sveto pismo mogu tumačiti samo zajednice učenih, pismenih, religioznih ljudi s iskustvom, a to je u kršćanstvu Crkveno učiteljstvo koje temelji svoje tumačenje na znanosti koja govori o Bogu, što je teologija, i na ostalim znanostima kao što je filozofija, svjetovna i kršćanska, kao što je opća i pojedinačna književnost, kao što je povijest i historiografija, kao što je povijest književnosti i povijest kršćanstva. Tu ćemo se zaustaviti, recimo, na književnosti koja nam pomaže da postanemo zaista pismeni ljudi, a tada ćemo lakše shvatiti pojedine književne vrste i kazališne predstave, koncerte, opere, poeziju sa svih strana svijeta.
Slabo smo pismeni, a slabo smo i kulturni kao da smo pismeni, i, također, slabo se u liberalizmu odlučujemo za napore, a bolje za nerad, lijenost, zabavu i razbibrigu (a brige nam stvara upravo naša nepismenost). Također radije lobiramo i prajdamo, marširamo za slobodu ovoga i onoga, za novo normalno koje uopće nije novo: prije pet tisuća godina to se sve već učilo u Sodomi i Gomori, gradskim centrima koji su predstavljali vrhunac napretka, za razliku od zemljoradnika u prirodnom (seoskom) okolišu i od stočara od kojih nastadoše pastiri.
Proroci bijahu profesori koji su bili pripadnici stočarskog i pastirskog načina života i naroda, ali bi ih Bog zvao i iz gradskih krugova, sa svih strana, u svoju službu prorokovanja gdje su oni naučavali kako je duhovnost, odnosno, Duh Božji onaj koji silazi i dolazi kao riječ, kao pismenost koja liječi probleme i bolesti, čisti od pokvarljivosti i zaista u svakoj duši prosperira, a po njoj i cvate cvijeće, plodi se zemlja i kiše su čiste, za kišnicu. Tako je i neka zemlja kultivirana, zahvaljujući pismenosti žitelja te zemlje, kulturi, a to se može steći požrtvovnim čitanjem probrane književnosti, ali i bilo koje, radi usporedbe i razlikovanja duhova. Nikakva umjetnost nije ravna književnosti, niti slika nije savršena, niti glazba nije dovršena, ali književna pisana i pročitana riječ upotpunjuje sve, i znanje i čovjeka.
Stoga je dobro sricati Sveto pismo i slijediti tumačenje Katoličke Crkve o Bibliji jer Katolička Crkva je jedini tumač Svetoga pisma.
Ovo je osvrt na pismo pape Franje o književnosti koje toplo i natoplije preporučujem pročitati u cijelosti i dati djeci da to pročitaju te im odgovoriti na pitanja i nejasnoće, a ne poslati im na mobitel da se sami snalaze, bez vas. 20.08.2024. 11:03
književnost je vježbalište za razlučivanje
https://hkm.hr/vijesti/vatikan/papa-franjo-knjizevnost-je-vjezbaliste-za-razlucivanje/
No comments:
Post a Comment
just do it