Naše oštro, bolno svjetlo, Veliki Svećenik,
sav u sjaju svjetlosne i nedužne kupelji svoje
pokazao mi danas kakav li sam osviještenik
na pragu senilne, ali bogate punine moje,
poput sive starice ispod ispeglane kože bijele
koja sakriti tom svjetlu ništa ne može,
ni bubrege, ni srce, niti ruke što bi živjet' htjele.
Tako gledaš ti u vječnosti, jedini moj Bože!
Ako ti je oko svijetlo, ti živiš u divnom Edenu,
i ništa ti nije teško, i sve radosno je i lijepo.
I opraštaš vatri spaljivost, a čekanju zimu ledenu,
i u Duhu, i u Istini ti srce nije slijepo
neg' uživa pregled širokoga horizonta,
mane s neba, Pisma što se javlja, Aronova štapa,
sveta po svom kovčegu i proročanstvu
s kojime se svećenička razapetost stapa,
ali puno jače svijetli i više bjelinom bliješti
na tom križu svetome u tmini i tjeskobi.
A ne, ne vidimo dobro u toj ljudskoj svijesti,
u tom kvarljivome svemiru što nas robi.
Neposluh i pobuna ne daju nam blizu slona
što je simbol poganski za veličinu.
I surla je tu, i rep, a sve istina je ona
dok raspravljamo tko bi prvi ući u pličinu.
Tko će ponijet' moje grijehe i opačine
u to blato nalik sumpornome jezeru?
Slava je u poniženju, u postu od splačine,
u molitvenom vapaju što te, Kriste, ište vjeru.
06.08.2024. 22:22 (In honorem fs)
No comments:
Post a Comment
just do it