Molitva i ljubav

 

Svijet sadrži mnogo dobra. Inače ne bi opstao. Dobro u svijetu je kao mrvice na tragovima i stazama koje nam je Gospodin ostavio kao svoje tragove da ga po tome dobru pronađemo i stignemo mu u susret. Čovjek koji ljubi dobro pokušava ga naći u svijetu, po trnovitim stazama lošega i zla, po svome osjećaju koji nosi za dobro i naslućuje ga te tako luta poljanama bluda i šumama pohlepe, težeći za onom jednom mrvicom dobra. I, ako je neki čovjek čuo loše o kršćanima pa ih izbjegava, Gospodin će ga tim mukotrpnim putom dovesti k sebi pa će svatko ljubiti ljude, shvatiti da ih ne ljubi zato što su oni nešto posebno nego radi Boga, a i radi sebe i svoje sreće, radi svojega dostojanstva i, na kraju, radi svoga spasa od zla, spasa u ljubavi prema Gospodinu.

Mnogi kršćani izbjegavaju loše društvo, a toliko bi grešnika mogli navesti na put obraćenja, ljude koji se ne snalaze lako jer nikad nisu čuli važnu riječ o Bogu, lijepu i dobru riječ, vjerski mudru riječ. To je puno više od onih mrvica po kojima ljudi tragaju za Bogom, a ne znaju zapravo za čime tragaju, niti tko im je zaista potreban i neophodan. Većina vjernika govori zapravo o zakonu, misleći na ljubav Boga, na duh zakona.

Tako se mnogi pogani namuče u životu da bi konačno pronašli smisao u krštenju, Euharistiji i ostalim sakramentima Katoličke Crkve.

Tradicionalni vjernici i kršćani su ponekad zakinuti za to iskustvo dobroga razlikovanja duhova, razlučivanja između bijelog i crnog, za iskustvo one oštre i tanke granice između dobra i zla. Dobro nikada nije samo, niti zlo nije nikada samo, uvijek dolaze u paketu, zajedno se tuku, bore i hrvaju u ovome svijetu.

Tako svakodnevica izgleda uvijek siva, a to potiče glad za senzacijama, za izrazitim šarenilom. Dugine boje se ne prelijevaju, one su uredno poredane i točno se vidi koja je nijansa pored neke druge nijanse. To je znak za obećanje Gospodinovo, znak za nadu. S Isusom Kristom nema sivila, nema kompromisa u našim savjestima.

„Hram ste Duha Svetoga ( 1 Kor 6,19)”, kaže sveti Pavao, leglo svega dobra i ljubavi pa neka se iz nas izlegne kakva veća mrva ljubavi za druge.

Sveti Pavao govorio je naprednim učenicima, a Isus često govori grešnicima i bolesnima jer veća je ljubav ukazati na jednu mrvu dobra i ljubaznosti nekom grešniku iz lošeg društva nego paziti na svoje usavršavanje u dobroti na taj izbjegavajući način. Sjećam se psalmista koji kaže da svojim ljubljenima Bog u snu daje, a ne po trudu i brigama oko njihova savršenstva (Psalam 127,2). Dobrota se valjda ne mjeri izbjegavanjem ljudi jer je to osuda za duše koje uopće ne poznajemo ili ih se sjećamo po svojim predrasudama.

„Uzalud vam je ustat’ prije zore
i dugo u noć sjediti,
vi što jedete kruh muke:
miljenicima svojim u snu on daje.”

Svi smo mi i grešni i sveti. Obratimo pažnju na pogane i loše ljude svojom svetošću, a ne svojom grešnoću.

Ideologije su, naravno, oličenje zla i nisu nam ni malo privlačne, ali ljudi neke ideologije izgledaju slični nama. Svi smo slike Boga, pokvarljive i izobličene. Ali puno molimo, živimo urednim sakramentalnim životom i pažljivo čuvamo svoj život da ga ne bismo izgubili. Je li naša molitva kvalitetna, uporna, strpljiva i molitva u ljubavi? Zar nemamo osjećaj da smo spašeni, privilegirani? Pa, što nam je onda činiti, tovariti se rezervnim uljem za naše svjetiljke, rezervnim molitvenim zazivima za svaki slučaj, da budemo potpuno sigurni u svoj spas? Ta, kako ćeš se spasiti bez drugih ljudi koji nisu još spašeni?

Kontemplacija na čast svete Monike i njezina sina svetog Augustina, 26.08.2024. 21:46