Naše noći, naše zore

 

O, kada me obuzme naklonost

i ljubav prema tvome veličanstvu!

Gledam oblak iznad Katedrale

pred kojime nestaje moj ponos,

prisjećam se duga proročanstvu.

Tornjevi ti sukljaju smjerom vertikale

gdje se zvijezde iza neba namnožile.

Odmara me, Duše Sveti, ta mrklina,

tajanstveni prizor koji note svira

što su obojale tamno moje žile

dok mi pripovijeda sva tišina

koja ulazi u srce, dušu dira.

Samo tvoja ljubav srce umiriti može

da u kraljevstvu se nađe za koje se trudi

pa dočeka u sivilu i taj čas

kada kaže ja te ljubim, Bože,

želim tebe priviti u grudi

da to bude jedinstveno za nas.

Ispred tebe na nebesima sam ja,

Oče slavni, dok te molim uzdasima,

čekam, slušam, dišem kao dašak.

Iz tvojih usta sada nema prijekora,

iz svoje dubine daruješ me ukrasima

i ja više nisam samo prah, ni prašak,

mada ja sam beskorisna sluškinja.

Isto srce neće mrziti i voljeti

dok u tebi provodi svo vrijeme,

dok u njemu mirna vatra tinja

koja čezne u tom spoju dozrijeti,

iako je možda samo sitno sjeme.

Oblak iznad tornja gorući je postao stup

koji osvjetljava ljestve moje staze

gdje se anđeli nikada ne sudaraju.

Postavljaju zazive sve na jedan kup,

a ti samo gledaš, ruke tvoje na me paze

da me kušnje prejako ne udaraju.

Za sada se malo k tebi sklanjam,

osluškivanje me mira obuzelo svu.

Sva sam sada tvoja, poput cjeline,

dok u naše noći ja uranjam.

S tobom dočekat ću novu zoru

kao službenica božanske jednine.

04.08.2024. 00:50