Samotnički Duh

 

Sanjati o svemu,

gorjeti sred okruženja

poput mirna plamena

dok je sve u drijemu

i, bez neka zaduženja,

moliti do Amena,

lijepo li je, snena noći,

topla poput zagrijane peći,

utrobo na ludom svijetu.

I toj svetoj, božanskoj mekoći

ne znam što bih prvo reći.

Magla, sva u blagom letu,

prodire duž hladna tla,

bezvoljna u inat svakom

tko se molitvi priklanja.

Uđi, Nebo, protiv zla,

okruži me posteljicom lakom

da mi buka ne odzvanja.

Upravi mi misao na bolje,

oblikuj mi svaki dan života

što ga, evo, nosim kao rob

da ne vidim što je dolje

već da gledam srž divota

što su mi posvetile i grob.

Svake zimske noći to je čar,

to je mir u nemirna vremena

kad se kušnje mi nameću

kao slavan Božji dar

koji oteža mi ta ramena,

posvadi me s pameću.

Da je meni staračkoga zdravlja,

da ne spremam se na zimski san

u toj otežaloj atmosferi

koja nasta, zavidna zbog slavlja,

pa me obuze i srdžbom neki dan,

poput zmije, vještice il' zvijeri.

Vrati me što prije toj samoći,

drugo ne preostaje za mene,

pusta nevolja me traži.

Raskajano srce u slaboći

dovest će do strašne mijene.

Samo Duh me samotnički snaži.

17.11.2021. 04:36