Realno stanje raja

 

Za većinu nas, ljudi nema ništa stvarnije, ništa nije tako realno kao blagovanje hrane, žvakanje, hranjenje i slično, kao što je izuzetno teško i realno stanje čestoga i prevelikoga gladovanja u siromaštvu i neimaštini.

Prvi čin kojega doživljava čovjek po svome rođenju na ovaj svijet jest uzimanje hrane, odnosno dojenje majčinim mlijekom.

Velika tragedija su i ratovi gdje stradaju civili, naročito za majke i malu djecu.

Također, novorođenče dobiva s majčinim mlijekom i tekućinu, a tek kasnije i uči napiti se čiste vode.

Rat, glad i žeđ su najgore moguće stvarnosti za čovječanstvo. Najgore su i najrealnije iskustvo pa stoga i sitost, hranjenje, utaživanje žeđi i mir u srcu i u okolini možemo nazvati realnošću u punom smislu riječi, ali realnošću koju zanemarujemo i uzimamo zdravo za gotovo. Bolesnik je onaj tko hedonistički uživa realna dobra jer čovjek živi i od duhovnosti, od mira i slobode, od što veće i bolje pravednosti i od dobre volje, to jest od sreće i radosti.

Tko blaguje Tijelo Kristovo, taj pije vodu života vječnoga.

To je realnost od koje nema veće.

Ali, što nam zapravo znači ta voda vječnoga života?

Što mislimo kada kažemo 'raj' ili kada spominjemo 'vrata paklena', vrata raja ili podzemlje?

Što molimo kada molimo za duše u čistilištu? Pojam čistilišta nam je nekako najbliskiji i najrealniji: čovjek vjernik se čisti kada se redovno ispovijeda, kad pristupa sakramentima pomirenja i Euharistije, oslobađa svoje tijelo i svoj duh od posljedica pokvarljivosti i grijeha kako bi mogao što kvalitetnije dostići 'vrata raja' – to se događa na misnim slavljima, a nastavlja se i u međuvremenu.

Možda mi ipak malo previše doslovno shvaćamo pojmove raja i pakla.

Otići u raj ili stići u pakao možda ne znači promijeniti mjesto boravka, nastaniti se negdje samo u onom potpuno doslovnom smislu riječi već, kao što znamo, to su naša realna stanja i raspoloženja, stanja duha našega, naše duše i našega tijela.

Ta stanja su realna kao što je smrt čovjeka realna.

Različita ljudska stanja i raspoloženja morali bismo pažljivije promatrati jer u tom promatranju možemo realno sagledati činjenicu da ćemo ubrzo umrijeti.

Dakle, egzistencija financijske naravi, ovrhe, vraćanje dugova, brige oko novaca i kreditiranja, posuđivanja nisu tako realne brige kao što je realno da će čovjek, sit ili gladan, bogat ili siromašan, sigurno i realno vrlo brzo umrijeti. Ne bismo smjeli govoriti da se o tome može razmišljati tek nakon što postanemo siti, zadovoljni i bogati jer na taj način nikada nećemo imati vremena za najvažnije razmišljanje, sagledavanje realnosti.

Činjenica jest da bogati i siromašni egzistiraju u zajedništvu na kugli zemaljskoj. Onaj koji krade živi pored onoga od koga je ukrao; ubojica se približava vrlo često onome koga polako ili naglo ubija i tako redom.

Da ljudi ne poznaju zlo, ne bi spoznali što je dobro i kada im je dobro.

Ta sigurnost u takvu realnost, u realnost da je mnogim ljudima dobro, dolazi od činjenice da postoji zlo koje su ljudi iskusili ili primijetili pored sebe. Također, u Svetom pismu nitko tako jasno ne svjedoči da postoji Dobri kao što to svjedoče zlodusi. Sigurnost pakla i smrti daje nam sigurnu i realnu nadu da postoji vječni život.

Adam i Eva živjeli su prije grijeha u sterilnoj realnosti, bili su najsavršeniji što su mogli biti i bilo im je najbolje što je moglo biti.

Ipak, znatiželja, a možda i nesavršeno zadovoljstvo, odnosno nezadovoljna srca, prevladaše već u početku stvaranja svijeta i ljudi.

Vječnost je potpuno i trajno zadovoljenje svih ljudskih želja, nada i potreba. To je Euharistija, blagovanje Tijela i Krvi Kristove, blagovanje Riječi, Sina Božjega.

Pitanje je samo kada će se dogoditi kao kolektivno raspoloženje, a ne samo pojedinačno? Vjerojatno nikada za sve ljude već samo za izabrane i pozvane u zajedništvo svetih.

Jer, iako grešna, znam i osjećam da sam na vratima raja u sakramentima Katoličke Crkve. To je duhovna realnost od koje nema ništa važnije, niti više stvarno jer čak i kada sam depresivna dušom i tijelom, moje znanje i iskustvo Boga i našega zajedništva sjedinjuje me s vječnošću.

Čovjek često misli da mu je dobro, a zapravo egzistira na paklenim vratima.

Upravo to moje grešno stanje potvrđuje mi svakoga trena da postojim u vječnosti kada iz toga grešnoga stanja prelazim u slobodu vječnoga života, naročito nedjeljom i blagdanima na Euharistijskom slavlju kada slušam Sveto pismo i kada se pričestim, i to u slavljeničkom raspoloženju koje se razvija i produbljuje na svečanostima ovoga ili onoga života. Blagujem Boga, Isusa Krista, klanjam se i preobražavam, to je realno samo pitanje ustrajnosti. 28.11.2021. 06:22

11 Vjerodostojna je riječ:
Ako s njime umrijesmo,
s njime ćemo i živjeti.
12 Ako ustrajemo,
s njime ćemo i kraljevati.
Ako ga zaniječemo,
i on će zanijekati nas.
13 Ako ne budemo vjerni,
on vjeran ostaje.
Ta ne može sebe zanijekati!

2 Tim 2,11-13