Duša i Milost

Vincent van Gogh: Angel

Daleko je svjetlo spasa,

otkupa ta što ga vapim,

prosipa se silnim žarom.

Na čas evo bujna Krasa,

kao krvca svojim kapim'

oplakuje vene žmarom.

Tražim, prosim, duša vreba

svaki korak, mnoštvo znaka,

svaki dah mi život kruni

ljubav Kralja moga s neba.

Disanja mi nejednaka,

moje tijelo se pobuni,

hoće iz te kože van

da u svetost virne,

da se preda kao lane.

Svijet mi ovaj sasvim stran,

misli kao rijeke mirne

ponad kojih dižem dlane.

Jecaj kreće, časkom ridam

kao stari odsluženi at,

Milost hoće tajnu grijeha.

Časkom opet rane vidam,

da je to mi sada znat:

kajanjem se budi utjeha.

Djetinjstvu si bila drug,

nado utamnjena, sama,

procvala u mladosti.

Kako staž je meni dug!

Pomogla je ona tama

dodiru od radosti.

Hvala za krštenje, Kriste,

hvala Ti za kruh i piće.

Za ljubav Ti moju hvala,

za sve one crne liste

što se množe kao leda žiće

što ga zrelost meni dala.

Hvala, Isuse, za tu toplinu

da se duša još ogrije,

da još stigne k cilju.

Kada sasvim joj uminu

ta progonstva što ih krije,

bit će draga rajskom milju.

Nećeš znati za me,

prijatelju smrtna časa,

sveta dušo, uzdanice moja,

zvijezdo usred tame.

Nego anđeli će doći spasa,

dozvat će ih ta molitva tvoja.

Slavim Tebe, moj nebeski Oče,

što si pogledao moje skrovitosti,

što si pozvao me Ti na putovanje.

Milost prosim dok se vjeđe moče,

vječno Lice Tvoje u silovitosti

neka bude mojoj uri olakšanje.

13.11.2021. 07:45