Hodočašće strpljivosti

 

Što čini putnik,

čovjek na proputovanju?

Nikada nisam voljela putovati, niti željela vidjeti svijeta.

Život mi je statičan, kamo me postaviš, tamo jesam.

Pogledi su mi statični, ali u glavi je jako dinamično.

Voljela sam hodočastiti, ali nisam stigla previše.

Život kao hodočašće mogu razumjeti, život je zaista hod, ali to nikada ne bih nazvala putovanjem jer životom volim pješačiti, polako, sporo, meditativno.

Ipak, najviše i najbolje molim u pokretu. Molitva mi je dinamična, valjda zato jer mi po glavi neprekidno lete digresije. Hodanje u molitvi ili molitva u hodu me vuče samo na još bolju molitvu, na dublje uranjanje u otajstva. I, kad jednom započneš, postaje sve draže i sve lakše, poželjnije moliti.

Kad ne mogu hodati, moram barem bilježiti.

Nadam se da je to neki primitivni oblik molitve jer mislim na Isusa, molim Mariju i dozivam Duha Svetoga.

„Isuse, daj mi sad riječ”, „Moli, Djevice, za mene”, „Hvala Ti, Duše Sveti”, to su moje poštapalice.

Hodočašće ima svoj cilj, ali sam hod je čašćenje i hvaljenje Boga.

Častim svetinje u hodu prema Svetinji. Da stignem tamo, odnosno da me Bog uputi, pronađe, susretne i da stignem pripravna na taj susret, to je važno. Najvažnije je biti budan i pripremiti se. Biti pozoran. No, nisam sigurna je li to pozornost ako molim, mada mi se molitvom otkrivaju otajstva, kao da učim božanske misli.

Naravno, živjeti po Riječi, biti riječ koja postaje djelo, to je sigurno pozornost.

Ali što mi je zapravo ono ulje za svjetiljku kojega mi ne smije nedostajati nikada?

Vjera moja, pravovjerje, promatranje, radne navike, navike osobe dobre volje, navike molitvenoga života.

Nada da će Isus doći brzo.

I ljubav, obilje ljubavi, što više, što češće gledati sve kroz onu ljubav kojom me Isus puni u molitvama. Zadržati tu ljubav, a čim počne blijediti, brzo se prikloniti molitvi, dnevnoj, svakodnevnoj, noćnoj, svakonoćnoj, jutarnjoj, večernjoj, strelovitoj i sporoj.

Što kada te izdaju misli, memorija, duševna odlučnost, slabo tijelo i duh koji postaje kao malo bezvoljan, migrena uporno stražari?

E, tada je post najbolji lijek iako će mnogi reći da bolesnik i starac ne smije pretjerano postiti. Smije ako želi, i to tako da ne posti prekratko jer tek nakon nekoliko dana dolazi snaga, otpornost i živost duha.

A svjedočanstva?

Nemam se čime pohvaliti. Možda strpljivošću.

Teško je nešto reći, a da ne izgleda kao samohvala ili kao tužakanje drugih ljudi. Radije prešućujem mnoge misli.

Šteta što nemamo puno više svećenika, redovnika, duhovnika i časnih.

Čovjeku je uvijek potrebna životna ispovijed. Vodič puta. Vodič za dušu. I redovne ispovijedi su uvijek savršene, ali i češće potrebne.

Putujem, dakle, kroz vrijeme u meni. Kroz moje starenje i sazrijevanje. Kroz moj život jer nisam dio tuđega života, osim Božjega. Nisam društvena. Smijem li biti nedruštvena ako sam svjetlo svijeta, sol zemlje? Ne, ali ponekad se mora, a s vremenom vidiš da ti je vjera slaba, da ti je psiha osjetljiva, da ti je tijelo iscrpljeno. I odmaraš se u Gospodinu. I čekaš, kao kad čekaš autobus ili presjedaš neprekidno iz jednog vlaka u drugi, neprekidno si na nekoj privremenoj postaji na kojoj moraš biti strpljiv. Čudna li putovanja.

Od najranije dobi do one mladalačke učila sam strpljenje, a poslije sam shvatila da ga još moram uvježbavati. I još, i još.

No, drugo je strpljivost u bolesti i patnji. Ona je aktivna strpljivost i često je takva i kada vjernik nije nešto posebno ugrožen.

Ali ova, pasivnija strpljivost može biti teža od gladi.

Čovjek se neprekidno pita je li na pravom putu. Gospodin ga vrlo jasno utješi, ali ubrzo se pokreću ista pitanja: jesam li zabrazdila, jesam li skrenula i slično.

Teže je nešto započinjati u starijim godinama što čovjek možda neće stići dovršiti.

Oči peku, glava zaboli, noge ne služe, a ne možeš se predugo odmarati i moraš opet nešto započeti. I činiš ono što jedino preostaje, uvijek iznova. To ti je poziv, to ti je odrednica, iako se može i to promijeniti, nikad se ne zna.

Strpljivost, dakle, u nemoći i strpljivost u vremenu snage.

Neki ljudi legnu kada ih boli, a drugi opet šeću naokolo kao da su u kavezu.

Pasivna i aktivna strpljivost naizmjence.

Svako putovanje zahtijeva itinerar, stroge točke kojih se moraš pridržavati: molitva, lijekovi, hrana i svakodnevna obaveza.

Ali moraš znati da je to samo kostur putovanja kako ti vrijeme ne bi uzaludno proletjelo.

Ako stalno imaš osjećaj da moraš još nešto učiniti, slijedi ispit savjesti, temeljit.

Svakog dana, svake večeri: jesam li Te uvrijedio, Bože, kada sam povrijedio sam sebe, kada sam oprostio i ono što možda nisam smio odmah oprostiti? Jesam li Ti dovoljno zahvalan za sve ili se uopće ne sjetim lijepih i teških životnih vremena na kojima je potrebno zahvaljivati jer na taj način zahvaljujem na životu što si mi ga dao?

Jesam li se prepustio Tvojoj volji onako kako je razabirem? Jesam li sastavio svoja pravila, propovijedam li sebi i drugima neko drugo evanđelje? To se događa svima, to je sigurno greška. Molim li Te prečesto za sitnice, a premalo živim u Tebi ili jesam li se usudio moliti od Tebe ono što mislim da je nemoguće? Jesam li postao neodgovoran zato što sam star ili bolestan? Jesam li zaista spreman za Tvoj dolazak, Isuse? Što mi je potrebno učiniti, misliti, govoriti? Brinem li se previše tjeskobno za spas? Jesam li prihvatio sve ljude koje si mi stavio na put u mome životu ili sam ih često odbacivao kao da ti ljudi nisu za mene, niti ja za njih? Jesam li se ulijenio u molitvi i čitanju svete literature? Jesam li se dobro prilagodio svijetu? Ako jesam, vodi me što prije odavde. Dođi, Duše Sveti, obnovi moj duh, dušu, tijelo, život, misli i molitvu. Obrati me, Gospodine.

Što mi znači to moje vrijeme u meni, moje starenje i sazrijevanje?

Bolest je takva da se misli vrte u krug. Zaboravljam ono što sam čula, ali Ti mi osvježavaš memoriju. Često zastanem u molitvi i bilježim nešto kako bih se sjetila barem djelomično što sam čula od Tebe, Isuse. Ne biram koje je vrijeme, je li prikladno, već odmah pokušavam dohvatiti u pamćenju ono što sam spoznala kao neku novost ili kao istu spoznaju i predmet, ali gledano na druge načine.

Starost mora biti primjerna za mlade naraštaje.

Bez obzira gdje sam bila, što sam činila i govorila, iskustvo mi daje dostojanstvenu starost, naročito u mojoj katoličkoj vjeroispovijesti.

Prijelomni trenutak života bilo je moje krštenje negdje na polovici vremena. Obraćenici nisu uvijek nalik tradicionalnim vjernicima. Ima ih koji uživaju do mile volje u svojoj vjeri, ali mislim da katoličkom vjerniku to ne priliči, valjanje u izobilju života i ljubavi. Uživanje nije toliko važno za Isusovog vjernika. Ako se dogodi sreća, ona se zove blaženstvo, tako bih se ja o svome vremenu izrazila.

Moj dio vremena što si mi ga odredio, Gospodine, nije bio pust već kao da sam putovala u obraćenje od malena, kao da me je sve vodilo k Tebi. Događa li se to svima, pitam se. Sigurno ne uvijek i svakome.

Divno je biti s Tvojim svetima, sa Crkvom Tvojom živih duša. S Abrahamom, s Rahelom, s Jakovom, sa časnim slugom ocem Antićem, s Terezijom Avilskom, s Ivanom od Križa, sa svetom Katarinom Aleksandrijskom, s Franjom, s Augustinom; s Djevicom Marijom.

A bila sam tako izgubljena u potrazi za istinom. Nepravdi, onih općih i velikih, nisam uopće bila svjesna, sve dok nisam spoznala Tvoju pravednost. Milosrđe Tvoje. Hvala Ti na mom pozivu strpljenja, daj mi ga još puno kako bih smogla snage opraštati jer to se uvijek mora, na opraštanje čovjek mora biti spreman uvijek i pod punom spremom da ga ne zaskoči srdžba ili čak mržnja, bol i tuga umjesto blažena Tvojega milosrđa.

Svi koji nekoga ljube, mole za te ljubljene ljude, a ti ljubljeni ljudi mole za neke druge drage i potrebite ljude i tako se lanac spasenja proteže u nedogled. A ne moramo se svi držati za ruke i ophoditi kuglu zemaljsku. Ne, zaista se ne moramo čvrsto držati jedni drugih, ali spašavamo se u tom lancu gdje se svatko čvrsto drži za Tebe, Isuse, za Tvoj put i zakon.

Ima ih puno koji ne znaju kamo idu.

Jer ima ih puno koji Te ne poznaju, Isuse, barem nešto malo.

A usta su im puna vjerskih poštapalica i Tvojega imena.

Mi, koji putujemo u Tebe, u Tvoju milosrdnu ljubav, dobrotu i pravednost, znamo barem toliko da svijet od toga nije ništa vidio, vrijeme ovoga svijeta nije se obratilo, ali na pola puta toga vremena Ti si mnoge već spasio, pravednima podigao nepravedne, milosrdnima načinio oholice, siromasima stvorio bogataše.

Pred Tobom je nagrada Tvoja.

A kada dolaziš, poslije, iza Tebe, nađem se na Posljednjem sudu.

To Tvoje opraštanje, to Tvoje tako dirljivo milosrđe prema zločinima i zlikovcima! Ta Tvoja opipljiva ljubav! Kakvo Ti divno proizvodiš pokajanje za sve, zato što sam grešna, zato što sam nesavršena, a mogla sam biti Tvoja od početka, kroz čitavo moje vrijeme!

Taj tvoj jednostavan zakon, Tvojih desetak riječi u kojima je sva mudrost postojanja vjernika i postizanja blaženstva! Pa ta Tvoja blaženstva, Tvoja molitva, Tvoja velikosvećenička molitva, i to Tvoje preobraženje pred Petrom, Jakovom i Ivanom, kad si ih poveo visoko, visoko na goru! Kada si nam sve rekao. Kada si nam život obećao. Kada si nam pokazao istinsko značenje božanske slave u kojoj putujemo i po kojoj nam gaze stope, nebeski koraci u vremenu koje si nam predodredio!

Taj Tvoj program, Isuse, Tvoja intuicija, scenografija!

To ovaj svijet nije vidio.

To ne uđe u naša srca nikada, nikome!

I ta Tvoja toliko željena jednostavnost!

I ta naša jednost. Ti sve činiš kako čuješ od Oca. Vodiš me na izlet u savršenstvo, a potom bacaš me u svijet. Ta, kako ne bih bila sol i svjetlo kad sam prazna posuda, nekad stara, nekad nova, ali tako prijemčiva da se to mora na meni odražavati kao svjetlo na licu proroka. Svjetlo u duši, mislim, vidi se i čuje.

O, kada bi došli svi zavidnici i ljubomorni da vide kako si dobar, Gospodine! Da se zaljube. Da se obrate. Da se predaju.

28.11.2021. 22:00

„Kad mi dođoše riječi tvoje, ja sam ih gutao:
riječi tvoje ushitiše
i obradovaše srce moje.
Jer sam se tvojim zvao imenom,
o Gospodine, Bože nad vojskama.” Jer 15,16