Stega

Moja stega
najviše me duži
i dok ova žega
jesen mladu tuži,

sanjam, sanjam u reali,
živim snove zdušne
od kapljica kiša na koje su pali,
a reakcije slušne.

O, kada ću moći
izgovoriti harmoničnost
valjajućoj noći
što krasi je pomičnost,

onakva kakvu živim?
I kada ustuknem,
samo se divim
i dahom suknem.

Jesen je moja
makar olakšanje
još nezrelih boja
kao opraštanje.

Moja suzdržanost
prisiljena, razapeta:
glad i raspjevanost?
Bijeg. Bijeg od svijeta

koji nosi svoju cijenu.
Niti pedlja, ni minute
ne dam paklu lijenu
da mi dirne skute.

A nije da se može,
i kad bi se htjelo,
izmaknut' se Tebi, moj Bože,
jer bi me samljelo.

Križ je drvo tvrdo,
snopovi od željeza,
a nada mnom brdo
i mirisi sljeza,

u sredini ničeg nema.
Niti kišnih kapi,
nit' ukusna krema;
samo poriv zjapi.

Ako se pomaknem,
sve se ruši.
O, da Te dotaknem,
Bože moj, u duši.
‎26. ‎kolovoza ‎2018.
20:24:39