Pokušavala sam malo pojasniti
da ne pripadam na ovo mjesto,
da ne pripada mi snove sniti,
da ne berem radost tako često.
Zaista nit' ne znam gdje je kuća moja,
imam li je, ili bar sobičak, neki šator;
za me čak i duga nosi previše svih boja,
a za mene niti nebo nije, niti zator.
Ništa na tom svijetu nije pouzdano,
ništa nije stalno i nikad se ne zna
hoće li stvorenje postat razuzdano,
noćima bez mjesečine ostati bez sna.
Kao list na vjetru, kao zrnce prašine,
gdje god nađem, priljubim se tamo
pa pričekam da mi sunce toplo sine
kako krenula bih dalje, bilo kamo.
Samo Onaj siguran je oslonac u svemu
koji potakne me da i dalje skrećem
s glavne ceste što ne vodi nikad k Njemu
i na kojoj uvijek k nevolji ulijećem.
Samo Onaj Jedini je koji visoko me vuče,
koji daleko me vodi mada se i spotičem,
mada oko mene glasi mnogi buče;
samo Njemu duboko u duši kličem:
Slava Tebi, najslavniji Božji Sine,
hvala Tebi koji mene tako dobro znaš,
koji si me sazdao od lišća i od prašine,
koji moje stope pokrećeš i uzimaš.
17. kolovoza 2018. 21:42:35
No comments:
Post a Comment
just do it