Ako te ikada nekako izgubim,
a da ne znam naći pravi put,
stat ću tamo gdje su stare breze,
gdje si pustio me da te ljubim
pa da pobjegnem pod skut
one lepršave noći, prohladne od jeze.
Kamena će stijena govoriti
isto ono što je srce moje znalo,
da ti Bog je oduzeo mene;
ledene će suze romoriti
kao da je isto ono moje srce palo
poput mukla daha iza stijene,
točno tamo gdje se nalazio stup,
potporanj za ljubav što je prva bila,
odmah pokraj srca tvoga uzburkana
kojemu kraj mene ostao je trup;
slijepa sam ga prigrlila
i postavila u grudi, ušuškana.
Sigurna sam da još svoje srce nosim
kad u grudima mi ovo tvoje zatreperi
i kada me nešto malkice zaboli;
znam da tada osjećajem tebe kosim,
da se izgubljena moja srž pepeli
jer i tvoja duša tada Boga moli.
Ako me ikada nekako izgubiš,
a da dobro znaš pronaći put,
stani samo pored one prazne klupe
gdje sam pustila te da me ljubiš
pa se samo malo stisni u njen kut
dok ti sjećanja sva ne nahrupe.
12. kolovoza 2018. 21:27:0
No comments:
Post a Comment
just do it